TROUBLE ! by Valentina B.

TROUBLE (Episoda 99) - SEASON 2

Harry P.OV.'s

"El, definitivno se ponašaš kao malo dijete. Već dva sata sjediš tu pokraj vrata..ne znam što pokušavaš od svega toga?"

pripremam nam sendviće i spremam ih na tanjur, okrećem se na trenutak prema Eleni i shvaćam da se nije podigla sa tog tla otkad sam joj rekao da će provesti par dana kod mene u stanu. Volim je gledati kako se duri kao malo dijete..točno kao ona djevojčica kojom je nazivam.

"Otvorit ćeš mi ova jebena vrata Harry. Pozvat ću.." nekako pokušava smiriti svoje režanje pa nastavlja.

"Uzeo si mi mobitel, isključio si telefon u stanu. Jedino što mi preostaje jest da vrištim i tako će netko od susjeda čuti i pozvati policiju. Da li želiš da ti policija pokuca na vrata?"

Smijem se na njen ton , uzimam tanjur sa sendvićima sa stola..također i dvije čaše sa sokom i nosim ih prema njoj. 

"Ajde uzmi , pojedi nešto, pa ćemo razgovarati" stavljam pokraj njenih noga sok i sendvić a ona podiže obrvu prema gore "Da li ti mene slušaš?"

"Slušam Elena, ali pričaš gluposti..znam da nećeš pozvati policiju tako da se ne trebam brinuti"

"Ali zatočio si me ovdje. Otac će mi primjetiti da me nema..i tek si onda u problemima" prijeti mi, želim se nasmijati na njene prijetnje ali zaustavljam svoj osmijeh, ako se još jednom nasmijem mislim da će me udariti prvom stvari koju pronađe pokraj ruke..a to je trenutno kišobran koji stoji točno pokraj njenog ramena.

"Družiti ćemo se, razgovarati..pojesti nešto skupa. Što kažeš na to?" i ja sam sjeo na pod sa lijeve strane njenog ramena i dopustio sebi da mi koljena dodirivaju sa njenima, primjećujem kako reagira na dodir pa još više skuplja noge prema sebi.

Ona je takva mala djevojčica..

"Ne želim se družiti sa tobom. Ne želim čak ni razgovarati, sve smo si rekli" gleda ravno ispred sebe i uopće se ne usuđuje pogledati mene, niti jednom me još nije pogledala.

"Ali ja nisam" uzimam sendvić sa tanjura i grizem komadić. Nisam jeo cijeli dan, onaj alkohol utječe na moje želudac .malo sam pretjerao.

"Ali ja jesam" ona mi se suprostavlja i tjera me da se nasmijem na njene dječje ponašanje.

"Ali ja nisam" opet ponavljam i smijeh sprječavam tako da grizem još jedan komadić sendvića, ovaj put me prostrjelila pogledom ali ništa nije komentirala. Opet joj nudim sendvić, stavljam joj ga točno ispod nosa ali ona miče glavu u desnu stranu i odbija ga. Opet ja..opet ona pomiče glavu i tako radim par puta i Elena napokon toliko ljutna i bijesna uzima onaj sendvić i čvrsto ga drži u ruci.

"Tako je već bolje! Dobra cura. Sad pojedi to..pa ćemo razgovarat"

"Što hoćeš od mene Harry? Misliš.." odgrizla je komadić sendvića pa ga par trenutaka žvakala u ustima, kada je progutala podiže glavu prema meni i nastavlja.

"Znaš da ti neću oprostiti Harry? Možeš me ovdje zatočiti godinu dana, možeš me moliti na koljenima, svaki dan—svaku noć. Ali znaš..bar me ti poznaješ, znaš da tako teško opraštam i još one stvari koje si uradio. To se ne može oprostiti"

Zamislio sam se na njene riječi. Znam da ima pravo, i znam da moja nada još i dalje ne prestaje. Znam da sam sjebao naš odnos..da sam joj uništio rođendan, da sam otišao sa drugom, ostavio je pismo, napustio je!

Ali ova nada koju osjećam..svakim trenutkom se sve više i više povećava. Moram se držati nade i pokušati je uvjeriti da je sada sve gotovo, da ona i ja možemo imati normalan odnos, život..da možemo normalno funkcionirati, ništa više neće stati između nas dvoje.