Don't jump ➵ l.t.

chapter [11] savior

Odjednom, vrata su se širom otvorila. 

"Pusti ju!" viknula je osoba. Matthew je podigao pogled s mojeg tijela na osobu koja je stajala na vratima. Nisam se usudila gledati prema tamo. Nisam se usudila pogledati u oči tu osobu koja je upravo vidjela mene samo u grudnjaku, ruka punih porezotina, uplakanog lica i razmazane šminke. 

"Stari, makni se. Malo privatnosti, može?" rekao je Matthew kao da je to što me pokušava silovati najnormalnija stvar. Začula sam korake kako se približavaju. 

"Ona to ne želi. Ostavi ju, inače zovem policiju", rekao je muški glas i prepoznala sam ga. Pripadao je Louisu. Bila sam sretna zbog toga što je netko prekinuo ovaj kaos, ali opet, od svih ljudi na svijetu, je li to baš morao biti Louis? On vjerojatno misli da sam neka jeftina ku**a. Matthewov stisak oko mojeg tijela je popustio i ispustila sam zvuk olakšanja. Podigao je ruke kao da se predaje.

"Čovječe, smiri se. Nije vrijedna toga", promrmljao je drugu rečenicu sebi u bradu te izašao iz sobe. Sjela sam na pod obgrlivši svoja koljena rukama te sakrivši svoje lice među koljenima. Borila sam se s potrebom da zaplačem glasno i jako. Očekivala sam da će Louis otići i ne reći mi nijednu riječ, no nisam uopće čula korake. Znala sam da je u sobi i da gleda u mene; osjećala sam to. Bila sam tako posramljena, tako ponižena dok sam se pred njim sklupčala poput oderane mačke. Raščupana kosa, razmazana šminka, bijedni grudnjak i silne porezotine--izgledala sam katastrofalno, čak i više no inače. Osjetila sam kako se bez riječi spušta na pod pored mene. Nisam se usudila pogledati ga. Znala sam da me mrzi, baš kao i svi ostali. Bila sam zla prema njemu, ali samo sam ga pokušavala zaštititi. Naravno, on to nije znao. I sad me još vidio s onim propalicom. Vjerojatno misli da sam tako jadna.

Jadna, glupa, bezvrijedna, ružna, debela, čudna, bezobrazna, zla, odvratna ku*va. Mrzim se.

Silovito sam si grizla donju usnicu kako ne bih zaplakala, ali moj trud nije urodio plodom. Jednostavno više nisam mogla izdržati te sam zajecala svjesna da je njegov pogled prikovan za mene. Suze su tako prirodno klizile po mojim obrazima natapajući mi kosu i koljena kao da je to najnormalnija stvar. Pa, kod mene i jest bila. Nažalost.

Čula sam kako ustaje i korača nekamo. Odlazi. Naravno, što bi drugo i učinio? Nakon što sam bila onako bezobrazna prema njemu nakon što mi je on spasio život, očito je da me mrzi. 

No, na moje čudo, vratio se pored mene na pod. Osjetila sam nešto toplo kako mi se širi leđima i shvatila sam da me pokrio mojom majicom. Zadrhtala sam. Bilo je stvarno hladno, ta ipak je bila jesen, a ja sam bila polugola u sobi bez grijanja. Kao da je to znao, osjetila sam kako prebacuje jednu ruku preko mojih leđa i privlači me bliže k sebi. Bila sam zauzeta plakanjem, ali mi je svejedno jedno pitanje prošlo umom: Zašto to čini? Zašto je dobar prema meni ako sam ja bila onako loša prema njemu?

"Pogledaj me, Rose", začula sam njegov nježan glas od kojeg mi je srce preskočilo otkucaj. Nisam željela da mi vidi lice. Uzdahnuo je. "Molim te, Rose." Pomilovao mi je kosu. Nisam ga pogledala, već sam nastavila plakati. Nije mi više govorio da ga pogledam, ali me zato privio još bliže k sebi te me čvrsto držao grijući moje tijelo. Neobično, ali osjećala sam kako mi se disanje usporava, a otkucaji srca smiruju. Suze su išle niz moje lice sve sporije, sve dok nisu prestale.

Nisam znala koliko je točno vremena prošlo, no znam da smo nekoliko minuta sjedili u tišini. Zatim sam ja podigla glavu grizući si usnu. Bilo me strah usmjeriti pogled prema njemu. Znala sam da mi vidi lice, ali sam se bojala uspostaviti konakt očima. Osjetila sam njegove tople prste kako okreću moju glavu prema njegovom licu te su nam se pogledi susreli. Iste sekunde sam odvratila pogled. 

"Ne boj se. Želiš li obući majicu?" nježno me upitao. Slabašno sam kimnula glavom ne izustivši ni riječi. Dodao mi ju je u ruku te sam ju raširila. Imala sam manjih poteškoća s oblačenjem jer su mi se ruke još uvijek tresle. "Daj da ti pomognem", rekao je te provukao majicu preko moje glave. Provukla sam ruke kroz rukave. Louis je izvukao moju kosu iz majice te ju pomilovao. Okrenula sam glavu na drugu stranu pitajući se što da učinim. Da jednostavno odem? No, nisam to htjela. Biti u njegovoj blizini mi je nedostajalo tako jako, makar je prošao samo jedan dan. Odjednom, osjetila sam potrebu opravdati mu se.

"Louis", prozborila sam prvi put pred njime danas okrenuvši lice prema njemu, "ovo... ovo nisam ja. Ova šminka i-i o-ova uska odjeća i k-klub i sve..." Kosa mu je bila razbarušena preko čela, a njegove plave oči suosjećajno su me gledale.

"Znam da nisi, Rose", rekao je gledajući me ravno u moje oči.

"Z-znaš, samo sam jednom htjela biti kao i svi ostali. Nikad me nisu prihvaćali j-jer sam bila drugačija... Mislila sam da ako budem kao svi oni, voljet će me bar netko", rekla sam. 

"Drugačija si, ali to je što te čini lijepom, Rose", rekao je. Gledali smo se u oči neko vrijeme. Nisam mogla vjerovati da ne pljuje po meni i da me ne ismijava. Kako je mogao normalno razgovarati sa mnom nakon što sam ga onako otjerala? "Rezala si kosu." Primjetio je. Kimnula sam glavom. "Znaš, Rose, prelijepa si. Ali ovakva kakva jesi. Ovo što si rekla; da to nisi ti; imaš pravo. Nisi. Lijepa si zbog onoga što jesi i... Ako se svima njima ne sviđaš takva, pa onda je to njihov gubitak, Rose. Kad su svi isti... To je tako dosadno, bezvezno, ali ti.. Ti si posebna." Sekundu sam razmišljala ismijava li me ili ozbiljno misli. Nisam mogla vjerovati da bi to netko rekao meni, meni. Pogledala sam u pod.

"H-hvala ti, Louis. Za sve", prošaptala sam. Nije rekao ništa, već me privukao bliže sebi.

I kako god bilo, koliko god ga ja htjela zaštititi, bila sam sebična i znala sam da ga trebam u svome životu.