Vidjeti mrtve |✓

Prolog

Hodajući ulicom promatrala sam ljude oko sebe. Sunčeve zrake prolazile kroz mene i padale na tlo, ne dotaknuvši me. Ljudi, zajedno sa njima, nesvjesno su činili isto.

Kako su prolazili, tako sam osjetila njihovu životnu energiju, kako se polagano troši, hladi, postaje ništa više nego dio vremena. Komadić u beskrajnom mozaiku. To mi je donijelo osmijeh na lice, osjećaj njihov života, kako se sve polakše skraćuje. Kraj za nov početak.

Hodajući sam skrenula na ulicu.  Dvoje djece je trčalo niz istu, smijajući se jedno za drugim. Kako su prošli kroz mene osjetila sam snažan val osvježavajuće energije. Osmjehnula sam se, no osmijeh se ubrzo pretvorio u grimasu.

Nešto nije bilo u redu.

Sitnim koracima, koji nisu ni dotakli tlo krenula sam za njima. Crnim očima gledala sam prizor pred sobom.

Malen petogodišnjak se spotaknuo i pao, dok je njegov brat nastavio trčati. Trčao je preko zebre na cesti, stavši na tren da vidi gdje mu je prijatelj u igri nestao. Glava mi se brzo okrenula prema zvuku struganja guma koje mi je iznenada skrenulo pažnju. Auto je letio prema dječaku na cesti, koji je još uvijek gledao u svog brata. Namrštila sam se ponovno. To sam dosta radila u zadnje vrijeme.

Pokretom dlana auto sam skrenula prema semaforu, promašivši dječaka za centimetar, koji je sada stajao zaleđen na cesti. Maleno lice mu je bilo bijelo u šoku kako su mu oči pratile auto.

Još nije njegovo vrijeme.

Pogledala sam oko sebe. Ljudi su držali mobitele u rukama, većina snimajući scenu, dok je par pametnih zvalo policiju i hitnu pomoć.

Stresla sam glavom nezadovoljno.

Pogled mi je pao na jednog dečka u sjeni zgrade koja se nalazila podalje od ceste. Stajao je tamo sa rukama u džepovima te bi svakome tko bi pogledao u njega izgledao bezbrižno.

Nije mi zapeo za oko zato što je bio gotovo potpuno prekriven crnom kapuljačom, ni zato što je bio jedini dalje od scene.

Ne, zapeo mi je za oko zbog jedne neobične stvari.

Gledao je ravno u mene.