Poglavlje 2. - Mlakonja

2.4K 104 5
                                    

''Šta njoj služi mobitel ako se ne javlja na njega?'' živčano je bacila mobitel na krevet, a potom ''bacila'' i sama sebe na meki madrac koji je bio pokriven plahtama i dekom kojom se inače Kiara pokrivala za vrijeme kasnih, proljetnih dana. 

Terri, Kiarina prijateljica iz volonterskog rada, jučer joj je napomenula da ju obavezno nazove danas. Vjerovatno se htjela naći s njom, mislila je Kiara, no Terri se ni nakon šestog poziva ne javlja. Jedino što joj je preostalo, bilo je otići do nje doma. Jedini problem bio je što je živjela na jugoistoku Los Angelesa, koji vrvi ghettima. Da, ona je bila jedna od djevojaka koja je odrasla u ghettu. Kiara ju gleda s divljenjem. Kako je mogla preživjeti i ostati živjeti tamo do dana današnjega? 

''Ne bi trebalo biti tako teško...'' mislila je Kiara, razmišljajući o odlasku onamo. Samo će proći na brzinu ulice i doći do nje. Čak i ako sretne nekoga, trebalo bi se samo okrenuti i otići ili na brzinu proći pored njega, jel da? Bila je ovo veoma teška odluka. Uvijek su joj govorili kojih se dijelova grada mora kloniti, a jedan od njih bio je i ovaj. Sve od istočne pa do južne strane bila su raspoređena (i još uvijek su) poznata ghetta. 

Ali, odlučila je. Odlučila je da će proći kroz vatru. Možda će ju proći bez opeklina, možda će se malo opeći, a možda se i zapali... Znala je da joj život ovisi o ovome, iako je tek dan, znala je kakve su ulice i odnosi tamo, pogotovo prema ljudima bijele rase. No to ju nije sprječilo da ode tamo i suoči se s jednim od svojih strahova, iako to nikada nije pokazivala. Prije su ju dosta ljudi zezali i ismijavali, no više ne. Ne dopušta da itko dođe do nje, do onih osjećaja kojih je skrila duboko u sebi. Onih koji bi te doveli do propasti, gdje se jedino možeš uvući u sebe i ostati tamo, neprimjećen. Ali ona to nije htjela. Htjela je da svi vide borbenu, opasnu djevojku, kojoj ništa ne može stati na put. Svaku bi prepreku pokušala proći. I uspijela bi. Prije ili kasnije. Nije se dala.

Nakon što je prošla određenu kilometražu, svojim se je dugim nogama i brzim koracima kretale sve bliže i bliže Terrinom kvartu. Za malo hrabrosti, stavila je slušalice u uši i slušala poznatu glazbu koja je potjecala upravo iz ovakvih mjesta. Rap.

Iako nije odrasla u ovakvim mjestima i okolici, opet je voljela više slušati ovakvu vrstu muzike gdje pjevači, odnosno rapperi u ovom slučaju, repaju s takvom dozom čvrstoće, način na koji iznose svoje osjećaje i prema tekstu, ali i načinu pjevanja. Tekst je ulijevao nadu i često bi se zbog tih pjesama suprostavila ostalima, glumila hladnu i jaku djevojku s kojom se nitko ne smije svađati.

''Huh'' uzdahnula je duboko prije kročenja u jedan od najopasnijih kvartova u L.A.-u. Sve sreća pa je Terrina kuća bila blizu samoga ulaza u kvart, ali Kiari opet nije bilo svejedno. Takve stvari nisu bile za zezanje i znala je kako ljudi ovdje postupaju s onima koje ne žele vidjeti ovdje. 

Ubrzala je hodanje što je brže mogla, prolazila male kuće pored kojih je najčešće bio parkiran kabriolet. Ali onaj tipićan ghettovski, poput Mercedes-Benz 280SE-a. Takav se uvijek mogao naći u takvim kvartovima, jednostavno je bio njihov omiljeni. 

Nije se mogla vidjeti kakva vila u takvim kvartovima. Bile su jednostavne kuće, bez ijednog kata, samo s prizemljom. Sve je ovisilo u vlasnicima, neke bi kuće bile dotjerane i ne bi loše izgledale zbog okolice, a neke bi bile razbacane smećem i jednostavno ružne kad bi ju pogledao. Takve su kuće kružili grafiti, smeće po cestama, čak bi i sprave u parkovima bili potrgani.

Glavu je držala prema dole, tako da ju slučajno ne bi tko opazio vani ili pak sa prozora kuće u ulici kojom je upravo prolazila. Nije bilo žive duše, nije se čuo ni cvrkut ptice. Ugasila je pjesme i spremila svoj mobitel u crnu, kožnu torbu koju je nosila preko ramena. Taman kad je mislila da je sve u redu i da stvarno nema nikoga, mogla je ćuti glas. Ne Terrin. Ne ženski. Muški. Dublji. Lagano je digla pogled prema gore i mogla opaziti višljeg crnca u bijeloj majci nalik na potkošulju i baggy hlačama. Izgledao je kao pravi čovjek koji živi u ghettu, samo mu je još falila marama oko glave. Izgledao je stvarno savršeno, unatoč svim karakteristikama. Imao je kratku, crnu kosu, ošišanu skoro na nulu, ali opet mu je pokrivala kožu i koliko god dalje bio, opet su mu svjetlile njegove smeđe oči. Ocrtavali su mu se mišiči, čak i oni ispod majice koju je nosio. Bio je brutalno građen, a njegovu su kožu krasile tetovaže. Kiara je mogla primjetiti crnog zmaja zajedno s vatrom na lijevoj ruci koja je dosezala rame i nadlaktični dio. Nije znala što da radi. Nije mogla prestati gledati tu ljepotu, koja je ujedno donosila opasnost, ali nije se mogla zasititi pogleda.

''Hej!'' opet je povikao, sad krećući se prema njoj, koračajući svojim dugim koracima do nje. Napokon je shvatila u kakvoj se situaciji nalazi i kada je vidjela koliko je zapravo muškarac ispred nje sve bliže prema njoj, osjetila je kao da je progutala knedlu, no svejedno je čvrsto stajala na zemlji. Ostani smirena, Kiara. Igraj smireno. - mislila je u svojoj glavi. Kada je potpuno pogledala prema njemu, radeći kontakt očima s njim, već je stajao ispred nje. Imao je tupi pogled prema njoj, kao da mu ništa nije jasno što ona radi ovdje.

''Tko si ti? Šta radiš ovdje?'' Čovjek je odmah počeo s ispitavanjem, kao da je Kiara sumnjivac za zločin, a on je glumio policajca. No Kiara se nije bojala, bar to nije pokazivala.

''A tko si ti da ti išta govorim?'' ošto je odgovorila Kiara, bez imalo straha u glasu. I sama se čudila ovome, no opet je bila ponosna. Čovjek se opet začudio. Vjerovatno je mislio kako može biti toliko luda doći ovamo i tako se ponašati.

''Mislim da bi bilo najbolje da se okreneš i vratiš od kuda si i došla.'' tiho je prozborio, ali Kiara se i dalje držala svoga mjesta.

''Nitko mi ne govori šta da radim.'' još oštrije je odgovorila Kiara, dok je čovjek ispred nje već lagano gubio strpljenje.

''Ali ja ti govorim da odeš odavde. Nije ti mjesto ovdje,'' približio joj se malo bliže, samo nekoliko centimetara dalje od njezinog lica prije nego što je prošaputao oštrim glasom još nešto, ''osim ako želiš umrijeti.'' 

Kiara je opet osjetila knedlu u grlu koju teško guta, ali nije dala da ju obuzmu osjećaji iznutra. Pogledala je čovjeka opet prije nego što je progovorila.

''Ne bojim te se.'' rekla je odlučno, podižući glavu još višlje nego prije. Oboje su se gledali međusobno u oči. Njene svijetle, njegove tamne. Čovjek još uvijek nije spuštao pogled s nje, samo se lagano nasmijao na ono što je Kiara rekla, dok je ona ostala smrtno ozbiljna.

''Očito ne znaš s kim pričaš, mala.'' Mala? - mislila je Kiara. Da, bila je niža od njega, ali ne toliko niska, možda samo za glavu. Opet se osjećala jača od njega i nije shvaćala poantu njegovog nadimka za nju. 

''Očito znam...'' razmislila je malo prije nego što je još nadodala, ''mlakonjo.'' Čovjek je pogledao Kiaru, mršteći joj se. Nije shvaćao od kud je toliko hrabrosti reći sve ovo. 

''Mlakonja?'' pitao ju je opet, ali njoj je svega bilo preko glave. Dosađivao joj je, htjela je samo otići od njega i napokon naći Terri.

''Da, mlakonja. A sad me ispričaj, moram ići.'' okrenula se leđima i nastavila hodati, ali mogla je čuti opet onaj isti glas iza nje.

''Reci prijateljici da ju Ty pozdravlja.'' Kiara je zastala na nekoliko sekunda, potpuno zaleđena. Kako je znao za njenu prijateljicu? mislila je. Ty? Možda Terri poznaje tog Ty-a? Pogledala je još jedanput u njega preko svoga ramena, ali nastavila je hodati, ne odgovarajući mu ništa.

''Bog ti pomogao,'' rekao je potiho Taylor, tako da ga Kiara ne može čuti, ''ako ga uopće ima.'' rekao je zadnje riječi još tiše, tako da ga nitko ne može čuti, a Kiara je skrenula u drugu ulicu, još samo par koraka udaljena od Terrine kuće.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ljudii, oprostite mi na zakašnjenju, ali imala sam krizmu u subotu i nisam mogla nikako prije postaviti novi nastavak, ali evo ga. Komentirajte, a ako vam se sviđa ---> vote :) 

Gangsta LoveWhere stories live. Discover now