Don't jump ➵ l.t.

chapter [3] don't let go of me

Nisam mogla ni biti dobra učenica u školi, zbog čega me nisu ni profesori voljeli. Bila sam emocionalno srušena i u takvome stanju nisam ni mogla učiti. Nekoć, dok sam živjela u Manchesteru bila sam odlična učenica, a sada... sada malo fali da ne idem na popravni. Željela sam iz dubine duše biti dobra učenica i postići nešto u životu, no uz sve užase i horore, jednostavno nisam mogla pronaći vremena ni snage za učenje. Još sam se k tome i morala zaposliti u nekakvom kafiću s jadnom plaćom kako bismo otac i ja imali za kruh. U školi sam trpjela užase, zatim sam svaki dan, osim vikendom, radila tri sata nakon škole u kafiću do iscrpljenosti, nakon toga sam odlazila kući i morala pospremati kako me otac nebi tukao, zatim sam jedva pronašla sat-dva kako bih napisala zadaću, a nakon toga, usred noći bi se moj otac pojavljivao kod kuće- mrtav pijan, i započeo s zlostavljanjem.

Uskoro su me svi oni uvjerili da sam nevažna, ružna, debela, čudna, odvratna, nebitna. Zamrzjela sam samu sebe jer im se nisam mogla oduprijeti, jer sam bila preslaba, jer nisam bila hrabra. Počela sam s rezanjem. Prvo sam to činila tu i tamo, no uskoro sam se navukla i postala ovisna. Rezala sam se svaki dan. Znala bih se zaključati u kupaonicu i napuniti kadu vodom. Nakon toga bih se rezala i sva voda bi pocrvenila od krvi. Željela sam umrijeti svakim danom sve više.

"Rose?" nježan glas prenuo me iz bolnih sjećanja. Okrenula sam glavu prema Louisu.

"Hmh?" upitala sam ga zbunjeno.

"Koja je tvoja kuća?"

"Oh. Na kraju ulice, s desne strane", rekla sam. Kimnuo je glavom. Za par trenutaka smo bili ispred ulaza u moju kuću. Ugasio je auto i okrenuo se prema meni. Hoće li mi on zaista pomoći da me ostali prestanu zlostavljati i da se prestanem mrzjeti i rezati? Hah, Rose, ne budali. Rekao je to samo kako bi te spriječio da se ubiješ. Nije te htio nositi na svojoj savijesti. Srce mi je potonulo.

"Obećao sam ti nešto", započeo je kao da je pročitao moje misli. Ima li nade?, "i planiram svoje obećanje održati." Srce mi je brže zakucalo. Nije lagao. Nakon vrlo dugo vremena, učinila sam nešto neočekivano. Nasmješila sam se. "Kako bih to mogao učiniti, moram znati svašta o tebi. Za početak, koliko imaš godina?"

"Sedamnaest", rekla sam. Nakon kraće stanke sam ga upitala:"A ti?"

"Dvadeset i dvijet", rekao je. Ima preko dvadeset? Woah. Stariji je od mene pet godina. Pa on je već i završio srednju školu!

"Nisam znao da si tako mlada. Djeluješ mi starije." Slegnula sam ramenima i svukla sa sebe njegovu traper jaknu i dodala mu je. Stavio ju je na stražnje sjedalo i rekao: "Nevažno. I, Rose, zašto si se htjela ubiti?"

"Uhm... Zlostavljaju me..." prošaptala sam što sam tiše mogla. Bilo mi je suviše neugodno. Pogled mi se prikovao prema dolje. Sekundu kasnije osjetila sam tople prste kako mi dodiruju bradu i podižu ju prema gore. Pogledi su nam se susreli.

"Hej... Nemaš se zbog čega stidjeti. Ja sam tebi rekao razlog pokušaja mojeg samoubojstva. Sada je red na tebi da kažeš meni", ohrabrio me. Duboko sam udahnula.

"Lj-ljudi iz š-škole.. Vrijeđaju me i govore me kako sam bezvrijedna i čudna, samo zato što sam malo drugačija od njih.. Ucjenjuju me za novac.."

"Rose, jesu li te ikada fizički zlostavljali?" upitao me zabrinutog izraza lica. Pogled mi je automatski poletio prema dolje. Mislit će da sam nesposobna i da se ne znam brinuti sama za sebe... Mislit će da sam slabić. Mislit će da sam glupa. Već sigurno i misli kako sam ružna i debela. Suze su mi ponovno navrle na oči, ali sam ih nekako pokušala obuzdati. "Rose?" još jednom me upitao.

"D-da... Svaki dan..." promrmljala sam. Nisam mu željela reći za oca. Previše sam se bojala.

"Oh... Bio sam u tome i znam kako je, Rose." Podigla sam pogled i kimnula glavom. Pogled mu je odlutao na moje ruke sve prepune porezotina koje su još bile svježe i crvene. Ta i bile su napravljene su ovoga jutra. Njegove porezotine bile su jedva vidljive, već i gotovo srasle s kožom. Posegnuo je za mojom rukom i nježno ju primio promatrajući porezotine. Misli da sam čudna. Misli da sam luda, da sam ružna.

"Znam kako je", započeo je, "kada postaneš ovisan. Ne možeš izdržati ni dana, a da ne izrađuješ nove porezotine. Kao da žilet postaje tvoj kist, a koža tvoje platno... A kada nestane mjesta na rukama, odlaziš i na druga mjesta.. Jesi li ti?" Pokunjeno sam još uvijek gledala prema podu. Da. Rezala sam i bedra. "Pričaj sa mnom, Rose." Kimnula sam glavom. Čula sam ga kako je uzdahnuo. "Obećaj mi da ćeš pokušati prestati. Znam što je ovisnost i znam da nije lako prestati, ali barem pokušaj. Pokušaj do kraja dana danas bez rezanja. Prvi korak prema izlazu je da prestaneš mrziti sama sebe, a to znači da moraš prestati." Mogu li prestati? To je bilo pitanje. Nisam bila sigurna. Mogu pokušati.

"Obećajem", rekla sam podižući pogled prema njegovim očima, "pokušat ću zaspati bez rezanja." Nasmješio se. Odjednom mi je kroz prozor upalo u oko nešto što definitivno nisam htjela vidjeti. Crni auto kako dolazi s početka ulice prema kući. Auto moga oca. Srce mi je prekočilo otkucaj. Moram izaći iz auta! Ne smije vidjeti Louisa! Oh, Bože!

"Moraš otići", ispalila sam kao iz topa. Sada će me i on još više mrzjeti. Zbunjeno me pogledao.

"Zašto?" upitao me. "Jesam li rekao nešto krivo?"

"Uhh.. Ne, ne. Samo.. moraš otići i to brzo! Moram ići, žuri mi se", lagala sam. Nisam znala što da napravim. Auto je bio sve bliže.

"Ali kako ću te naći? Da dođem sutra ovdje?" upitao me. Oh, ne. Ne smije. Moj otac će ga vidjeti.

"Ne! Uhh... ovaj.." Izvukla sam iz džepa traperica maleni papirnati omot od žvake. U automobilu je bila nekakva kemijska. Uzela sam ju i što sam brže mogla napisala broj svog mobitela. Dodala sam mu u ruke i rekla: "Nazovi me. Moram ići." Užurbano sam izišla iz auta i otrčala u kuću molivši Boga da moj otac nije vidio auto.