Don't jump ➵ l.t.

chapter [3] don't let go of me

"Hladno ti je?" upitao me. Kako li uspije samo primjetiti sve?

"Malo", prošaptala sam. Okrenuo se usred vožnje i sa zadnjih sjedala uzeo traper jaknu i dodao mi ju.

"Obuci ju... ako želiš." Bilo mi je pomalo neugodno oblačiti njegovu jaknu. No, ipak je potreba moga tijela za toplinom prevladala. Nespretno sam navukla njegovu jaknu na sebe. Bila mi je velika i rukavi su mi bili predugački. Louisov pogled je na trenutak s ceste odlutao prema meni. Nasmijao se samome u bradu. Vjerojatno se smije meni i načinu na koji mi stoji njegova jakna. I tome što sam ružna. Naslonila sam se na sjedalo i zagledala kroz prozor. Vjetar je nosio šareno lišće što je otpalo s drveća zrakom. Sunce nije bilo još uvijek potpuno zašlo, no mrak je polako padao. Primjetila sam malene kapljice kako se počinju pojavljivati po staklima automobila. Kišilo je. Što se i moglo očekivati od Londona? Bez obzira na to je li bila zima, proljeće, ljeto ili jesen, u Londonu se uvijek od svih vremenskih pogoda i nepogoda mogla očekivati kiša. Nisam razumjela zašto ljudi iz ostalih krajeva svijeta toliko žele živjeti u Londonu. Iskreno, ja ga nisam voljela. Bio je to suviše ozbiljan grad sa suviše sumornim i tmurnim vremenom. Ulice su uobičajeno bile krcate ozbiljnim ljudima u crnim odijelima koji su u rukama nosili aktovke. Da se mene pita, voljela bih živjeti u Barceloni u Španjolskoj. No, kada se išta mene i pitalo?

Za oko mi je zapela malena djevojčica, otprilike nekih 4 godine stara, kako veselo skakuće po kiši. Na sebi je imala crveni kaputić i crvene čizmice. Njezina duga, plava kosa vijorila je na vjetru. Izgledala je tako sretno i bezbrižno. Sjećam se i ja vremena kada sam bila takva... Bilo je to dok još nismo živjeli u Londonu, već u Manchesteru-moj otac i ja. Išla sam tamo u školu i iako sam odrastala bez majke, bilo mi je lijepo u životu. Ne mogu reći da mi je život bio savršen, jer svakako nikada nije, no bio je sasvim u redu. Nedugo nakon što sam navršila devet godina, otac je odlučio da se moramo preseliti. Izgubio je posao i nije mogao naći drugi, a savršena poslovna prilika ukazala se upravo u Londonu. Preselili smo se tamo i započeli novi život. S novim gradom došla je i nova škola. No, nikada nije bilo onako kao što je bilo u Manchesteru-u gradu u kojem su te prihvaćali onakvim kakav jesi. Djeca u školi u Londonu bila su potpuna suprotnost. Bila su to umišljena djeca visokih očekivanja koja su te cijenila samo po materijalnim stvarima. Tvoju vrijednost određivala su iznosom novaca kojeg nosiš u džepu. Tamo sam bila drugačija od ostatka djece. Nisam imala majku koja bi mi kosu plela u pletenice i radila mi lijepe frizure ili me pak oblačila u lepršave haljinice i suknjice, a, ako ćemo iskreno, nisam ni imala novaca za njih. Nosila sam poderane traperice i jednobojne majice-jedino što mi je otac mogao priuštiti, a moja duga, kovrčava, smeđa kosa uvijek je bila raspuštena. Zimi sam se smrzavala jer nismo imali novaca niti za primjerenu zimsku jaknu. Ostala djeca su mi se rugala i ismijavala me zbog moje poderane odjeće i neimaštine.

A moj otac? Pa, on nije oduvijek bio alkoholičar. Nekada davno bio je to muškarac kojemu je ljubav sjala u očima dok je gledao svoju kćer kako odrasta. Uskoro je njegov posao iz snova u Londonu propao. Nije znao što bi i utjehu je pronalazi u alkoholu. No znate kako kažu-kada se jednom uhvatiš boce, ostaneš za nju prikovan zauvijek. Pronašao je nekakav jadan posao kojeg jedva zadržava i danas. U početku je pio samo ponekad, a s vremenom sve više i više. Ubrzo je sve izmaklo kontroli i postao je pravi alkoholičar. Počeo je dizati ruke na mene i tući me. Nazivao me svakakvih pogrdnim imenima i vrijeđao me. Užasno me boljelo to što me vlastiti otac mrzi i odbacuje. S godinama se i moje stanje u školi pogoršavalo. Više na mene nisu padale samo uvrijede i ismijavanja djece u školi, već i šake i ucjene. Počeli su me tući, slati mi pisma mržnje, pljuvati po meni, ucjenjivati me za novac. Bilo je grozno. Svake noći bih plakala. Nisam bila sigurna ni u kući. Znala bih cijele noći probdijeti u kutu sobe tresući se od straha i iščekivajući kada će moj otac upasti u sobu i započeti s maltretiranjem. Nikada nisam imala hrabrosti reći nekome za sve što mi se događa. Nigdje nisam bila sigurna i mislila sam da mi nitko ne može pomoći. Što je najžalosnije, najviše od svih sam se bojala upravo moga oca.