part 43.Istina

1.8K 105 8
                                    

"Taj dječak je....netko zbog kog si ti strašno plakala. To je...tvoj izgubljeni brat",teško je rekla....dok se meni ta rečenica ponavljala u glavi po stoti put. Trnci su me prošli.... U glavi su mi navirale svakakve slike...tog dječaka i curice kako se igraju. Krv mi je postajala sve toplija....i puls mi se ubrzavao.

"K-k-ako...mislis moj br-rat",zamuckivala sam. "I to još izgubljeni?",upitno sam je pogledala.

"Dušo moja...",uzela mi je nježno moj pramen kose,"istina je...",izdahnila je i bolno me pogledala.

"Kad smo se tvoj otac i ja rastavili,on je uzeo njega,a ja sam uzela tebe. Tata ti je umro ima već dosta godina. Nisam čula riječi o njemu otkad smo se rastavili...isto tako o tvom bratu. Nakon očeve smrti tražila sam ga....tražila sam tvog brata...ali nisam ga nigdje mogla naći. Ne znam jeli još živ...ili je...",oči su mi se maglile dok je mami bilo sve teže govoriti.

"....mrtav",završila je rečenicu,a u meni kao da se nešto slomilo.

"M-mama...zašto ja nikad nisam znala da imam brata...rekla si mi samo da mi je otac umro ali ništa mi nisi rekla da sam imala brata....lagala si mi cijeli moj život. Uvijek sam se osjećala kao da dio mene fali. Tražila sam nekoga...nekoga u ovom svijetu da nadopuni tu drugu polovicu",suze su mi već tekle,a mama je isto bila suznih očiju....znam,znam da je i njoj teško ali ja....ja sam imala brata za kojeg nikada nisam znala.

"Mama!! Kako se zove moj brat? Pronaći ću ga pod svaku cijenu",šmrcnula sam i obrisala rukom moje mokre obraze.

"Ivana...nemoj,moli-im te...pokušala sam i nadala se. Uzalud je bilo...uzalud je bilo sve. Sve te godine,bila sam....bila sam luda i u depresiji. Nisi znala za to...skrivala sam to od tebe. Tražila sam ga sve ove godine ali nisam ga našla. Jedan dio mene fali....izgubila sam sina i svoju voljenu osobu. Imam još jedino tebe i ne želim da ti se nešto dogodi. Zato te molim...ostavi prošlost iza sebe. Ne znam jeli on još živ ili mrtav...kako živi...jeli sam...jeli ima obitelj...sve ove godine sam se nadala...nadala nečemu....da će mi se vratiti. Ali ništa...",uhvatila se za prsa i plakala. Pokušavala se suzdržati ispred mene....sve ove godine je nosila ovaj teret veliki na svom srcu. Bilo joj je teško...

"Mama...",prišla sam joj i zagrlila je. "Tu sam....imaš mene. Ne brini se....u redu je. Možeš li mi reći njegovo ime? Molim te....",uzdahnula sam dok mi je u prsima gorilo.

"Zv-zvao se....M-Matej",izgovorila je,a meni su u glavi dolazili neki zvukovi...odvrtio mi se dio djetinjstva dok sam čula moje i njegovo ime po kući...u jednoj kući. Mama i tata su nas tražili dok smo on i ja bili skriveni. Igrali smo...skrivača. Mama i tata su nas dozivali,a on i ja smo se smješkali iza jednog velikog drveta pored kuće. Jedan mali pas je došao do nas i počeo skakuti oko nas dok je lajao. Mama i tata su pogledali prema njemu te nas ugledali. Uhvatili su nas...svi smo bili nasmijani. Velika obitelj...imali smo i psa.

"M-mama...imali smo psa,zar ne?",odmakla sam se od nje na šta se ona nasmijala.

"Haha...sjećaš se. Zvao se Floki. Ti i Matej ste ga obožavali dok se on cijelo vrijeme igrao s vama. No,on je....sad pod zemljom...zakopali smo ga kraj stare kuće. Ta kuća...ima puno zajedničkih uspomena",na mami se vidila velika sreća i veselje dok mi je govorila o tome.

"Mama...zašto ste ti i tata rastali?",pogledala sam je.

"Ivana...dogodilo se nešto. Stalno smo se svađali i nismo smo se nikako slagali. On ne bi bio doma često....bio je stalno na poslu i raznim putovanjima. Ja...nisam ga mogla čekati više i kad bi se vratio svađali bi se oko toga. I jednostavno...odlučili smo se rastaviti. Jer možda bi to utjecalo na vas....nismo htjeli da slušate naše konstantno prepiranje...",rekla je ozbiljno uz mali smješak.

"Mama...ja...ja ću naći moga brata. Saznat ću jeli još ovdje....jeli živ. Kad ga nađem dovest ću ga i živit ćemo zajedno,hehe",odlučila sam.

"Dušo moja....milo moje. Volim te. Čuvaj se...nemoj da još izgubim i tebe...jer to ne bih mogla podnijeti",završila je rečenicu te sam ja kimnula glavom.

"Volim i ja tebe mama",cmoknula sam je u obraz na šta se ona nasmijala.

AUSTIN
"Z-zvao se...M-Matej",rekla je Ivanina mama. Ostao sam u šoku...srce mi je kucalo sto na sat. Puls mi je ubrzavao i postajalo mi je sve toplije. Zacrnilo mi se ispred očiju i pomalo zamantalo kad sam na svojem struku osjetio nečiju ruku.

"Jesi u redu?",pogledao sam unazad i ugledao Bellu. "Bella....hvala ti",zagrlio sam je malo jače dok smo stali iza zida,a Ivana i njena mama nas nisu mogle vidit.

"Dođi....Bella imam ti nešto važno za reći",pogledala me ozbiljno te sam je ja uhvatio za ruku i povukao u sobu.

"Sjedi",rekao sam i šetkarao po sobi,a ona je sjela. Moram joj ovo reći...nekome moram.

BELLA
"Sjedi",rekao je i počeo šetkarat zabrinuto po sobi te sam ja sjela na krevet.
Šta se događa....ozbiljan je.

"Šta je bilo",pogledala sam ga zabrinuto te je on stao sa šetanjem vamo-tamo.

"Bella....moram ti ovo reći. Imam sestru",napokon je rekao na šta sam ja započela,"da,znam da imaš. Emma...",odgovorila sam. "Imam još jednu",izjavio je brzo te sam ja ostala razgoračenih očiju. "Emma je...kćer od mog tate i njegove bivše žene...."

"Molim?!!!",dignula sam se brzinom svjetla.

"Da...slušaj. Našao sam majku koju sam izgubio i koje se ne sjećam dobro....i sestru...",bio je nervozan i vidila sam kako mu je teško.

"Sestra mi je....Ivana",pogledao me dok sam ja doživila ogroman šok. Ne mogu vjerovati...I-Ivana?! Kako? Zašto? Ne....ovo nije istina.

"A-ustine....kako?!",pogledala sam ga te mi je on uzvratio pogled. "Bella...ovo čuvaj kao tajnu...moram još dosta toga saznati,a dotad o ovome nikome ni riječi. Molim te...",približio mi se i zagrlio me.

"M-m...u redu",uzvratila sam mu zagrljaj,a on me poljubio u čelo.

"Ne brini...sve će biti u redu na kraju..."

-----------------------------------------
Uf....nisam dosta dugo objavila nastavak🙁...ali ŠKOLA JE NAPOKON GOTOVA😇😇😇😇😇. YEYYYY!!!!

Ostavite vote i kom.za ovaj nastavak😗😘...

Pa do sljedećeg puta🤗.

Girl and her roommate Where stories live. Discover now