Girl and her roommate

part 4.Strah

Otključala sam svoj stan i unijela dio njegovih stvari. "Koliko ćeš ostati kod mene?",upitala sam ga dok sam odlagala stvari.

"Dok mi ne poprave stan.",odgovori sjedajući na kauč. Odložio je štake sa strane i pogledao me.

"Nitko,ama baš nitko ne smije saznat da živimo zajedno,je li ti to jasno?",ošinula sam ga pogledom i upozorila.

"Baš me briga šta drugi misle. A i za tvoju informaciju zašto bih JA, najpopularniji dečko u školi rekao da živim s tobom?",rekao je dignuvši obrvu.

"Ne razumijem šta svi vide u tebi.",promrmljala sam sebi u bradu.

Pogledao me i stavio ruku prekop srca kao dodatni dramski efekt. "Jako si me povrijedila tom izjavom.",sarkastično kaže i nakesi se na šta ja zakplutam očima.

"Stan ti je premali.",progovori i čudno me pogleda.

"Nisu svi kao ti.",odmahnula sam glavom i odgovorila na njegovu arogantnost.

"I sada znaš da ne znam kuhati...prije sam živila sa prijateljicom i ona je kuhala za obe dvi.",izdahnila sam umorno.

"Barem si priznala da ne znaš kuhat.",promrmljao je sa podsmjehom. Nije da sam htjela ne znati kuhati,jednostavno me nije imao tko naučiti.

"Uglavnom,ti večeras spavaš ovamo na kauču,a ja sam u drugoj sobi.",pokazala sam mu prstom na spavaču sobu i pokazala mu gdje JA spavam.

"Šta? Ti očekuješ da ja spavam na kauču?",začudio se i podiga obrve.

"Nema šanse,sutra će me sve bolit od kauča,a i ti si manja,pa ti spavaj ovdje,a ja ću u sobi na krevetu.",rekao je kao da je njegova riječ zadnja.

"Ne,nećemo tako...ovo je moj stan i slušat ćeš mene.",lupnem nogom od pod zapovijedajući mu.

"Zapalila si mi kuću i slomila nogu,tako da me nije briga za tvoja pravila...by the way...tek sam sad skužio koliko si mala...",stavi prst na bradu i promisli. Ugh,ovo je previše za mene... Legli smo i on je po svome...legao na krevet. Naravno,sad sam ja na kauču. Vani je pljuštala kiša i bilo je tiho. Teško ću izdržat ovog arogantnog lika. Help me,dear God.

Razmišljala sam o Dori,njenom povratku ovamo i tako sam zaspala. Imala sam prekrasan san kad me je odjednom trgnula munja. Bojim se munje i oluja...tjeraju strah u moje kosti,iskreno. I o tome samo Dora zna.

Grom je udario i sve se zatreslo.

"Ne..",zaderala sam se i očito pritom povisila ton. Čula sam korak u sljedećem trenutku i Austin se pojavio ispred mene.

"Šta je bilo?",upalio je svjetlo i upitao znatiželjno,širom otvorenih očiju.

"Je li netko ušao u kuću?",došapnuo mi je i već uzeo nešto tvrdo u ruke. Metalni sviječnjak. Koja domišljatost.

"Ne!",odgovorim u sekundi te nastavim,"I molim te odloži to jer imam osjećaj da ćeš se povrjedit.",zamolim ga izdahnuvši.

"Nije ništa,samo ružni san.",nadodam i nasmiješim se,ali sam se u sebi tresla.

"Zašto si se zaderala,je li sve u redu?",zabrinuto me upitao. Ponovno.

"Zašto ne bi bilo u redu,a i otkad je tebe briga za mene?",bezobrazno sam mu odgovorila.

"Nije da me briga,nego si me probudila.",rekao je namrgođeno i nezadovoljno.

Odjednom je munja udarila. Skočila sam i Austin me vjerojatno vidio...pokrila sam se jastukom,skupila obrve i stisla zube. Pa sigurno se pitate zašto se toliko bojim,zar ne? Kad sam bila mala,izgubila sam se dok je grmilo s kišom. Kasnije su me roditelji našli i nije mi se ništa dogodilo ali sada sam prestravljena kad čujem munju.

"Hej,mala,nije da se valjda bojiš grmljavine?",čula sam lagani smijeh.

"Ne nisam,ajde leć!",rekla sam tiho.

Osjetila sam kako diže jastuk. "Šta radiš,ne diraj.",rekla sam kako me ne bi vidio.

"Hej,svatko se nečega boji.",rekao je ozbiljnim tonom. Na trenutak sam pomislila da ipak može biti dobar. "A sada digni jastuk jer već znam da plačeš.",izdahnuo je. Prokužio me je.

"N-nemogu.",uplašeno sam rekla. Ugh,ne želim da me vidi kakva sam jer će mi se sigurno rugati sutra.

"Zašto?",upitao je.

"Jer je strašno i rugat ćeš mi se.",klimavim sam glasom rekla. Munja je udarila još jednom i duže je trajala. Samo sam se molila da prestane. Yeah,God,help.

"Ja sam tu,zar ne...neće ti se ništa dogodit. I neću ti se rugat.",počeo je lagano dizat jastuk i vidila sam kako se nasmjehnuo. Mislim da je to sada bio pravi osmjeh,a ne onaj lažni. Drhtanje je prestalo...

"Možeš leć kraj mene.",uzdahnuo je.

"Ha?",začuđeno sam ga pogledala. Stavio je posteljinu na pod jednu do druge i zastor koji nas je razdvajao.
Legli smo i vidila sam kako mi pruža ruku kroz zastor. Pogledala sam na tu dugu ruku koja je izgledala toplo...prsti su mu bili lijepo dugi,a šaka mu je izgledala čvrsto.

"Hej,hoćeš li gledat samo ili?",čula sam ga s druge strane zastora.

"Šta?",upitala sam i mislila se hoću li ga primiti za ruku. Prstima je pokazao da mu pružim ruku i nije ništa više rekao. Uhvatila sam ga i on mi je lagano stisnuo ruku gdje su nam se prsti isprepletali. Osjećala sam se toplo i sigurno...znači,on ipak ima dobru stranu. Zatvorila sam oči i izustila jedno tiho 'hvala'.

"Laku noć,Bell.",je bilo zadnje šta sam od njega čula tu večer.

---------------------------------------------------------
Hehehe...

Too much or nah?

-vote☆
-comment
-share
-follow: emina12402 (me)

~Emina12402~