HELLOOO NARODE!!!
ODLUČIH JA DA NAPIŠEM NASTAVAK.
😂😂😂
UŽIVAJTE !!!
🤗
Allis POV.
Six i ja stojimo pred jednom starinskom kućom.
Kuća se sastojala od dva kata. Fasada je bila prljava i vukla na sivu boju, a na kutovima je otpadala i vidjela se smeđa cigla.
Na prozore, s vanjske strane, su bile zabijene daske da svjetlost ne može proći. Na nekim dijelovima krova su nedostajali crijepovi. Također bila je jedna rupa oblika traktorske gume i dvije daske su stršale.
Bila su tu i dva dimnjaka, ako se moglo tako reći. Jedan od dimnjaka nije preživio i ostalo je samo njegov početak. A drugi se još držao.
Velika drvena vrata su bila ukrašena, ali pošto smo bili udaljeni nisam mogla razaznati što točno predstavljaju.
U dvorištu trava je dosezala do koljena, a stazica koja je vodila do kuće je bila zarasla. Trava je nicala iz sredine puta, a kamenčići su se nalazili pored puta.
"Tko je ovdje živio?"
"Obitelj Soler. Oni su bili jako važni za ovo mjesto. Prije nego što smo moj otac i ja izašli iz sela po prvi put, oni su bili jedini koji su imali vezu iz vana", zamišljeno reče Six.
Vratim pogled na kuću. Vjerovatno u ono vrijeme je bila najljepša. Namrštim se.
"Što se dogodilo?"
"Što ne? Sve je bilo divno, krasno dok žena nije ostala u drugom stanju."
"Pa to je divno!" kažem.
Six se okrenuo prema meni, a njegovo lice je bilo namršteno. Obrve su mu izgledale kao da su se spojile u jednu veliku i lijepo oblikovano obrvu.
"Ili nije?" prošapćem.
"Kada bi dijete bilo njegovo, onda da."
"Čekaj, hočeš reći da..." nisam uspijela dovršiti rečenicu. Ili nisam željela. Nisam sigruna.
Six klimne glavom.
"To je grozno! Zna se li tko je otac?"
Neko vrijeme je vladala tišina. Nisam bila sigurna traži li riječi koje će reći ili jednostavno želi promijeniti temu.
"Ne zna se. Priča se da ni svom mužu nije rekla od srama."
"A kako znaju da dijete nije njegovo?" upitala sam.
"Jer u vrijeme kad je bila trudna, on nije bio kod kuće. A i kćer nije ličila na njega ", slegnuo je ramenima.
Frknula sam.
"Ne mora nužno dijete ličiti na oba roditelja. Može samo na jedno."
"Ali ima bar jednu stvar zajedničku s drugim roditeljem. Nos ili oblik očiju ili oblik čeljusti."
"Uvjerio si me!" dignula sam ruke u znak predaje. Nasmijao se.
Vratila sam pogled na kuću. Imala sam neopisivu želju ući unutra. A osjećaj da možda nekoga vidimo je titrao u meni.
