"I jesam", slažem. Ne želim da se počne bezveze brinuti za mene jer mi stvarno nije ništa. Uostalom, što bih joj mogla reći? Probdjela sam cijelu noć zbog tvojeg brata? Da, to bi bio baš jako pametan potez.
"Mama se stvarno brine, znaš? Justin je jutros pobjegao jako rano i ne javlja se nikome na telefon", prebaci svoju smeđu kosu na stranu i usmjeri svoje smeđe oči prodorno u mene. Od njezina pogleda dobivam osjećaj da me čita kao knjigu.
"Kako misliš pobjegao?" usmjerim svu svoju koncentraciju na njeno pitanje, izbjegavajući njezin pogled jer znam da bih se mogla izlajati o onom jučerašnjem razgovoru, a to nije sigurno ono što želim.
"Nestao je kao što to obično radi", slegne ramenima kao da je to već nekakva dnevna rutina. "Ali ovoga puta se nije javio čak ni meni što se inače nikada ne događa."
"Možda je samo još uvijek povrijeđen zbog onoga jučer?"
"Možda", kimne zamišljeno. "I shvaćam ga u potpunosti. Znam koliko mu taj bend i prijatelji znače, ali razumijem i mamu. Sve je to jako podsjeća na tatu."
"Zar je to razlog da svojem sinu zabrani nešto što voli?" stajem u Justinovu obranu zbog čega zaradim jedan radoznali pogled sa Celestine strane.
"Ne znam", u konačnici slegne ramenima i odvrati pogled na svoje istančane noge. "Ne volim uopće razmišljati o takvim stvarima i petljati se u njihove svađe jer to uvijek loše završi. Rađe se držim po strani u nadi da će to što prije riješiti."
Nastavim šutjeti jer ne znam što bih joj mogla reći. Svako moje novo komentiranje u Justinovu korist moglo bi me koštati njezine znatiželje, a ja stvarno ne želim da ona otkrije za ono što se desilo jučer. Barem ne još.
"Kakogod. Došla sam po tebe jer se mama brine da ne ostaneš gladna. Već se zabrinula da si i ti pobjegla kada je vidjela da nisi sišla na doručak."
"U redu", složim se. "Onda će biti najbolje da se spustimo dolje."
* * *
Amanda je izgledala, jednom rječju, grozno. Njezina je inače uredno počešljana plava kosa sada bila neuredno svezana u rep koliko joj je to dopuštala veličina njezine kose. Smeđe oči su blago krvave, a ispod njih su dvije ogromne vrećice koje daju naslutiti da nisam jedina koja je ovu noć probdjela. Lice joj djeluje crveno, a mogu pretpostaviti da je to od plakanja.
No, kakva god izgledala, Amanda se potrudi uputiti mi jedan lažni smiješak. "Skoro sam zvala Jamesa kada nisi sišla na doručak. Je li sve u redu dušo?"
"Je", slažem i iscerim se na nekakav čudan način. Ne znam zašto, ali ja za razliku od Celeste ne mogu razumijeti Amandu. Nešto unutar mene ne želi mi dozvoliti da suosjećam s njom.
Sjednem se za stol i čekam dok mi ona stavlja hranu pred nos. Osjećam cijelo vrijeme neku vrstu mučnine, iako to nije ona koja nagoviješta napadaj. Mogu osjetiti kako u meni raste ta neka želja da se ustanem s ovog stola i vratim u svoju sobu, zaključam se i ne izlazim više.
Ali svejedno odbijem poslušati svoj nagon i ostanem pojesti hranu koja mi je servirana na tanjuru, još uvijek se pitajući kakav se to osjećaj stvorio u meni i gdje je ona tiha Alex koja se nije usudila nikoga prezirati ili, još gore, osuđivati.
Kada završim, pristojno odložim svoj tanjur u sudoper, pozdravim Amandu i odbijem Celestin poziv da odemo na plažu pod izlikom da sam još uvijek umorna, iako ovaj put zaista planiram malo odspavati.
Vratim se u svoju sobu, zatvorim vrata i potrudim se ovoga ih puta zaključati kako više ne bih slučajno morala primiti neželjene goste.
Promotrim svoj krevet i osjetim nagli umor koji do tada nije bio prisutan. Umorno zijevnem i legnem u krevet, odmah utonuvši u san.
/Justin/
Taman kada sam pomislio da stvari ne mogu postati gore, moji dečki su mi uspjeli dokazati suprotno.
Sjedim kod Dannya u kafiću i slušam rasklapanja i prigovore Dannya i Rogera dok Jace samo šuti i tužno me promatra. Stvarno ne vjerujem da može biti ovakav šupak. Jesam li jedini koji ima idiote za najbolje prijatelje koji se boje stati u obranu svojeg prijatelja?
"Žao nam je, ali i sam znaš da ne može to tako više", progovara Danny. "Imali smo strpljenja i za to dok nisi dolazio na probe, ali stari, za ovo više stvarno nemamo. Ne možeš nas prisliti da obustavimo bend samo zato što ti imaš problema sa svojom starom."
Ljutito stisnem staklenu čašu u svojoj ruci. "Danny ti očigledno zaboravljaš tko je okupio ovaj bend. To nisi bio ni ti niti ova dvojica pored tebe. To sam bio ja", pokažem prstom na sebe i shvatim da mi iz prsta curi krv. No trenutno sam prezauzet da bih se igrao s tim.
"Da, ali isto tako si ti bio taj koji je odredio pravila. A nama pravila nalažu da te izbacimo", ubaci se Roger.
"Stvarno?" glasno se nasmijem. "Stvarno me mislite izbaciti?"
"Roger i ja smo suglasni, a vjerujem da je i Jace samo se boji reći", Danny pogledom promotri mojeg prijatelja koji ničime ne pokazuje na čijoj je strani.
"A i Frankie je uz nas", nadoda podižući prst kako bi me spriječio da išta kažem. "Žao mi je Jay, ali to je četvero protiv jednoga."
"Znaš što?" ispustim čašu iz ruke i ona se raskomada na sitne komadiće. Svi me prate iznenađenim pogledom. "Jebe mi se za sve vas i za taj bend više. Odlazim dobrovoljno", kažem i okrenem im leđa, ali onda zastanem jer se sjetim da onoj seronji nisam još sve rekao.
"Naročito ti Jace. Vidim li te blizu Cel, najebao si", pljunem ljutito slinu koja mi se zadržala u grlu, ne mareći koliko je to odvratno izgledalo i opet im okrenem leđa, ovoga puta u namjeri da stvarno odem.
Ovoga puta se stvarno pokazalo da je ovo ljeto krenulo k vragu. Prvo sve ono s Lacey i Carterom, potom usrani James i Amanda, a sada i njih trojica... Postoji li jedna svijetla točka ovoga ljeta... Barem jedna stvar zbog koje bih mogao pomisliti da ima nade da si ne upropastim svoje zadnje ljeto u Orlandu?
Jer, kako ja vidim, jebeno nema.
* * *
/Alex/
Probude me nekakvi koraci. Trgnem se i naglo ustanem, primjećujući da iz vana dopire jako slaba svjetlost. Brzo se ustanem i približim prozoru. Pomaknem zavjese i provirim van, primjećujući da je sunce već na izlasku i da je rano jutro.
Zar je moguće da sam prespavala cijeli dio proteklog dana?
Osvrnem se kada začujem nekakvo škripanje na hodniku. Stresem se od straha, ali ostanem pribrana i polako se počnem približavati vratima, osluškujući i najmanji zvuk koji je dopirao iz hodnika.
Približim se vratima i polako okrenem ključ u bravi, nesvjesno gutajući slinu koja mi se nakupila u ustima. Stisnem oči dok povlačim kvaku prema dolje i, trudeći se što je tiše moguće, otvorim vrata.
Duboko udahnem i izdahnem prije nego što otvorim oči.
A onda imam i što vidjeti.
Najljepši par smeđih očiju na cijelome svijetu.
Chapter 13.
Start from the beginning
