Zapali me

POGLAVLJE DVANAESTO

Mat metalnom je sjekirom zamahivao otupljenim izrazom gubeći svak ljudski osjećaj iz pogleda. Puka dosada i ravnodnevica obuhvaćala ga je svakim štakorasto prosivljenim zamahom, Posao je posao, smatrao sam tog kao i svakog drugog dana, Imaš li ga imaš i novca, drugi dio uzrečice namjerno sam zaboravio jer ne treba zamjetno isticati kako u manjku posla novac polako izmiče.

Dok se koljačko oružje zabadalo u bezvitalnu santu leda, djelovi krhotina nakupljali su se po podu ostavljajući lokvice, zurio sam u prizor očaran i zgrožen.

________________▶◀_____________________

(piščevo stajalište)

Netimice je gledao u sliku, isprazan pogled nije odavao mnogo. Sivkaste oči izazivale su predodžbu neutemeljenosti, neosnovnosti, praznine, taštine. Iznenadna je buka prekinula stanje nirvane u kojem se našao.  Okrenuo se od slike, tempiran svim gospotskim mastima, u jedan olaki mah uvidjeo je nepodatljive zavjese. Letale su divlje poput poljskih leptira na sve strane. Pokrenuo se, nevino dogegavši svoj lik pred te jadnice, zatvorio prozor. Teška se zelena zavjesa uhvatila za kukicu pored njega. Blago progužvana tkanina na dodir bila je glatka.

" Zadnje riječi? " progovorio je glas, mutan dok umotan u jeku neiskorištena prostora. Udahnuo je, zadržavajući zrak u plućima, a nervoza zaškakljala njegovu utrobu. Ruke na prozorima klizile su okupane znojem. Puls je razarao njegovim dlanovima tresući ih kao što vlak stvara potres na tračnicama. Mirisao je metal dok je blijedio, isprepadan tonom autoritetnog glasa kojeg dugo nije imao prilike čuti. Draganje metalnog oružja po vratu nabreklo je njegove žile. Ukipio se, glupavo očvrsnio čeljust. Progutao je sline sam zatečen cijelim ishodom. Pognuo je glavu put dolje, kapljica se znoja skliznula niz vrat ostavljajući neugodnu hladnoću ondje gdje je prošla. Osjećao je oštri glomazni metal na svom zatiljku, pritisak je svakog časa bivao jači.  

Izdaja, promislio je, samo ovog puta očekivao je nešto drugačiji svršetak. Na trenutak je bio uvjeren kako imaju Attere u šaci. Izvio je leđa prema nazad, ako ne ništa nije se još susreo s Cyndel, žilavi mišići napinjali su se ispod preširoke bijele majice. Jedno smetalo manje, rastegnuo je prste na rukama, jedna borba više. Nakašljao se uhvativši mač napadača među dlanove. Crna maska na licu nije uspjela skriti iznenađenost. Napadač je pokušao objema rukama preokreniti oštricu u svoju korist, ali Eiden, više nego iskustan, zaustavio je njegov pokušaj jednostavnim iskorakom i zavijanjem mača na kojem su čvrsto stegnute napadačeve ruke, preko svog ramena tako da je ruka napadača potpuno ispala iz ramene čašice. Bacio ga je nogom o pod s gadljivim izrazom na licu kad je zvuk lomljenja kostiju odjeknuo zrakom. Gledao je u svoje ruke, zamazane zelenom bojom jednostavno preskočivši ispruženog momka. Nije se zanemarivao njegovim jaucima i previjanjem po podu. Ustvari uopće ga emocije nisu proždirale. Što ga je zabrinjavalo više od pomisli na nedovršen posao odostraga. Trava, priopčio si je, zasigurno još djeluje.

Trljajući dlan o dlan ne bi li skinuo koji sloj boje s kože zaputio se prema *Guernici. Sjetno je uzdahnuo, koliko li je samo platio original, ali za tu neprocjenjivost bio je spreman na veću cijenu puno veću. Picasso ju je majstorski obradio, zaista jest iako u popriličnoj žurbi i dalje je melem za oči.

Okrenuo se napadaču, jadno cviljenje postalo je naporno.

" Što? " egoizam kojim je izdiso brzo se pretvorio u nešto više. Pramen kose pao je preko širom otvorenih očiju. Tog je trena zaboravio disati, odjeća je ležala na podu bez ostatka slomljena tijela. Jezivi zvuk kovitlanja piuka po zraku pokrenuo je njegove hitre reflekse. 

" Za ime! " nije uspjeo ni izustiti misao do kraja već je skakao u suprotnu stranu ne bi li ostao bez kojeg centimetra.
Tlo pod njegovim rukama zacijukalo je odbivši se tako silovito da se sudario o nasuprotan zid. Jedino je gunđanje proizlazilo iz čude kabanice stvora koje je mahalo piukom.