Chapter 27

654 67 31
                                    

Probudila je užasna glavobolja. Nekoliko sekundi mi je bilo potrebno da se setim šta se juče dogodilo.

"Prokletstvo..." Promrmljala sam kada sam primetila da više nemam tableta za glavobolju. Od kuće sam ponela samo nekoliko, a i to sam potrošila.

Uzela sam telefon kako bih pogledala koliko ima sati. Više od desetinu propuštenih poziva i brdo poruka. Chloe, Margo, Chris pa čak i Moris svi su me zvali. Zašto li me Moris tražio, zar danas nemam slobodan dan? Pogledala sam malo bolje i shvatila da sam pogrešila. Ne mogu da verujem da opet kasnim na posao i rizikujem da ga izgubim. Nikada nisam bila ovoliko neodgovorna.

Navukla sam prvu odevnu kombinaciju koja mi se našla pri ruci i što sam brže mogla otišla do kancelarija. Kasnije ću pozvati Chrisa, Chloe i Margo, sada nemam vremena.

Uletela sam u kancelariju i odmah počela da se izvinjavam.

"U redu je, dovoljno puta si se izvinila." Uljudno je rekao Moris.

"Žao mi je. U zadnje vreme nisam sva svoja." Vezivala sam kosu koja mi je padala preko lica.

"Dobro, dobro." Kao da želi da što pre završi razgovor, Moris je promrmljao i ubrzo zatim otišao negde.

Celo prepodne se trudim da se fokusiram na ono što radim i što manje razmišljam o onome što se dogodilo juče. U radu me prekinuo zvuk mog telefona, dobila sam novu poruku.

'Ako želiš, možemo da ručamo zajedno na tvojoj pauzi."

Chris me pozvao na ručak. Prijalo bi mi vreme sa njim, ali će postavljati pitanja, a obećala sam Robertu da nikome, ništa neću reći. Ipak, pristala sam da ručam zajedno sa njim.

***

"Ovo je hiljaditi put da ručamo zajedno i svakog puta naručimo isto. Čak su i zapamtili, više čak ni ne pitaju šta želimo. " Trudila sam se da zvučim veselo.

"Više vremena sam ovde proveo nego na plaži ili na poslu." Smejao se.

"Ispašće da samo jedemo. Tebi se to bar ne vidi."

"Reče najzgodnije devojka na ovoj planeti." Uhvatio me za ruku, a ja sam osećala da crvenim.

Do sada sam smatrala da Eric zaslužuje normalan raskid i bili sam u ogromnoj zabludi. Jedino što on zaslužuje je bude u zatvoru. Kada smo se susreli Chris me je poljubio u obraz. Ni on, a ni ja nismo sigurni šta smo sada. Prijatelji ili pak nešto više.

"Jesi li dobro Ash?" Upitao je smešeći se.

"Sada jesam." Uzvratila sam osmehom. Glava me još uvek bolela, ali znatno manje. Izgleda da mi tableta nije bila potrebna, trebao mi Chris.

"Sinoć si bila jako loše, zabrinula si me." Sada kreću pitanja na koja ja ne smem da odgovorim.

"Da. Sinoć nisam bila baš najbolje." Spustila sam pogled. "Hoćeš da prošetamo. Ostalo mi je još oko pola sata, a završili smo?" Pokušala sam da skrenem temu, ali znam da neće uspeti.

"Naravno."  Ostavili smo novac, a zatim izašli iz restorana.

"Pitam se šta je unutra." Ispred restorana stajala je ogromna kutija. Idalje se trudim da Chris ne započne sa pitanjima.

"Znam šta radiš Ash." Provalio me. Sada sam gotova.

"Šta?" Pretvarala sam se da ne znam o čemu govori.

"Trudiš se da izbegneš pitanja, a ja sam očekivao da ćeš mi sama reći." Gledao je u napred i samo hodao pored mene. Sunce je postajalo sve jače, a ovde na plaži nigde nema hladan.

"Izvini, obećala sam da nikome necu reći." Tiho sam rekla.

"Mislio sam da ja nisam niko." Pogledao me nakratko, a zatim vratio pogled ispred sebe.

"Naravno da nisi." Zaustavila sam se.

"Kako misliš da ti pomognem ako ne znam o čemu se radi? Ja nikada, ništa ne krijem od tebe."

"U pravu si. Ali mislim da mi ne možeš pomoći." Spustila sam pogled, a onda me on snažno zagrlio.

"Bar me pusti da pokušam."

Odlučila sam da mu sve ispričam, nakon njegovog zaveta ćutanja. Skoro ceo minut stoji i ne progovara. Ruka mu je stegnute u pesnicu, a disanje ubrzano. Gleda u daljinu i trudi se da bude miran, a sada bi najradije da udari u nešto. Kada toliko dugo nekoga poznajete, znate svaki njegov pokret, znate šta koji govori i kako se oseća u tom trenutku. Sada mu treba samo malo prostora, a uskoro će početi brzo i glasno da govori.

"Ne mogu da verujem! Zadaviću ga!" Mlatarao je rukama iznad glave.

"Smiri se Chris. Privlačimo pažnju, ljudi nas čudno gledaju." Ljudi su nas zaobilazili i upućivali nam popreke poglede.

"Ajde da ga prijavimo." Nešto tiše je rekao.

"Ne možemo, pobeći će." Ponovila sam ono što mi je Robert sinoć rekao.

"Ne možeš biti sigurna. Imam prijatelje tamo, dobro bi ga čuvali."

"Robert je tako rekao on ga najbolje poznaje." Smatrala sam da ga ja poznajem, možda ne najbolje, ali da ga poznajem. Čudno zvuči da moj kolega sa posla, bolje poznaje mog, nazovimo, dečka od mene same.

"Onda idemo Robertu. Reci mu da znam, a onda me pozovi i ja dolazim. Naravno posle tvoje smene jer ako ne požuriš opet kasniš." Požurivao me.

"Vidimo se." Mahao mi je dok sam ulazila u kancelariju, a raspoloženje mi se bar malo popravilo.

Chris kaže da ima prijatelja policajca, možda nam on može pomoći. Teži deo je saopštiti Robertu, da sam Chrisu ispričala za naš razgovor.

***

Stojim ispred Robetovih vrata i spremam govor. Samo pokucaj i reci, ne znam zašto mi je ovako teško.

"Uđi Ashley." Odsutno je rekao nakon što je otvorio vrata.

"Moram da ti kažem nešto." Nesigurno sam započela.

"Šta?"

"Rekla sam Chrisu za ono, ali on nam može pomoći jer ima nekog prijatelja i izvini stvarno mi je žao. " U jednom dahu sam rekla, a ono što je Robert uradio me tako iznenadilo.

Stavio je njegove ruke oko mog struka i naslonio svoje usne na moje. Sve strasnije me ljubio dok sam ja ukipljeno stajala. Bila sam previše iznenađena da bih se izmakla. Na kraju se Robert izmakao  i naglo  okrenuo ka vratima. Nekoliko sekundi kasnije, kada sam se pribrala, učinila sam isto. Imala sam šta videti, na vratima je stajao Chris sa zbunjenim izrazom lica i bez reči gledao u mene i Roberta.

A/N: Šta kažete na preokret na kraju? Jesam li vas iznenadila?
Imam puno inspiracije i mnogo mi je krivo što od škole ne mogu pisati onoliko koliko bih želela.
Ovaj zaplet na kraju nisam planirala, ali kao što rekoh imam inspiracije.
Izvinjavam se ako ima grešaka i nadam se da ste uživali ;)

Do sledećeg puta...♥

Is it too late?Kde žijí příběhy. Začni objevovat