/Alex/
Probude me sunčane zrake koje prodiru kroz prozor. Mrzovoljno pređem iz ležećeg u sjedeći položaj i protrljam oči. Zagledam se na kratko vrijeme u plavo nebo bez traga oblaka. Znači takav je osjećaj započeti svako jutro obasjano suncem.
Florida je prekrasna, ispunjena sunčevim zrakama tijekom cijele godine, za razliku od moje rodne Engleske, uvijek naoblačene i tmurne, baš kakva sam i ja, mračna iznutra bez ijednog tračka svjetla.
Moj život me naučio da nada ne postoji kada sam otkrila da patim od socijalne aneksioznosti, poremećaja koji u nama izaziva strah od drugih osoba. Počeo me ispunjavati strah od svega, počela sam se zatvarati u sebe i provoditi dane, tjedne i mjesece zatvorena unutar svojih četiri zida pokušavajući otkriti svoj smisao. Uvijek sam se pitala zašto sam baš ja morala biti kažnjena? Zašto se baš u meni rodio taj strah koji me počeo polako gristi i preuzimati vlast nad mojim životom? Možda nisam bila dovoljno dobra? Ili sam sagriješila kao dijete pa me priroda odlučila kazniti i zagorčati mi zadnje godine djetinjstva?
Nikada neću otkriti pravi uzrok. Sudbina se poigrala kartama mojeg života i još uvijek drži as u rukavu. Taj as je moj strah kojeg se ne mogu nikako riješiti, što sam saznala jučer. Iako sam mislila da sam izliječena, očigledno je da sam daleko od toga.
Teško mi je bilo predstaviti se tatinoj obitelji. Izreći svoje ime bez knedle u grlu i znojnih ruku koje sam brisala od rukav svoje majice.
Pitam se hoće li ikada taj strah nestati ili ću morati vječno živjeti u saznanju da je on uvijek prisutan u meni i da čeka pravi trenutak kada ću ponovno voditi bitku s njime.
Zar će me stvarno to pratiti cijeli moj život? Zar ću stvarno cijeli život provesti u strepnji da će mi se vratiti ono stanje?
Kucanje na vratima prene me iz mojih misli. Pogledam na sat i shvatim da sam ponovno provela previše vremena razbijajući glavu svojim filozofijama.
"Alexandra?" prepoznam Amandin glas.
"Slobodno", navučem donji dio trenirke koja mi prva dođe pod ruke i odgovorim joj.
Plavuša kratke kose koju sam upoznala jučer uđe u sobu vedro nasmijana. "Dobro jutro. Jesi li se naspavala?"
"J..jesam", promucam kroz stegnuto grlo. Zar ću se opet morati boriti sama sa sobom?
"Odlično. Htjela sam te samo obavjestiti da sam ostavila doručak na stolu, pa kada budeš gladna..." ogleda se po sobi koja nije bila baš uredna. Kofer je ostao na mjestu gdje ih je jučer tata ostavio, samo je par stvari koje sam jučer izvadila iz njega ležalo neuredno razbacano na podu.
Odjednom osjetim kako me oblijeva rumenilo, dok u sebi osjećam sram. Došla sam u tuđu kuću i već drugi dan ostavljam dojam neuredne balavice.
"H..hvala", promrmljam htijući se udariti najjače što mogu.
"Vidimo se kasnije, žurim", Amanda kimne pokazujući na sat i uputi mi još jedan vedar smiješak prije nego što izađe iz sobe.
"Alex, glupačo jedna!" opsujem sama sebi i navučem gornji dio trenirke na sebe.
Brzo pokupim stvari koje su bile na podu i počnem ih još brže uredno slagati na krevet. Zašto sam jučer morala biti toliko lijena? Zašto se nisam natjerala da raspakiram stvari sinoć?
