"Ne, Alex je morala spavati. Nedaj Bože da je ostala duže budna i napravila nešto", govorim sama sa sobom dok raspremam nered.
"Ti inače voliš pričati sama sa sobom, ili?" osjećam kako sam se ukipila na mjestu. Zar je moguće da se još više ponizim od onoga s Amandom? Svi će pomisliti da im je u kuću ušla neka luđakinja, ako to već ne misle.
Okrenem glavu i ugledam Celeste kako stoji naslonjena na otvorena vrata. Njezino vedro lice, kao i Amandino, tjera me da se još više pokopam.
"Zašto si zašutjela? Jesam li te omela?" naglo se uspravi dok joj licem prođe neugoda.
Pročistim grlo od knedle koja mi se stvarala u grlu. "Ne... ja... samo sam slagala svoje stvari", pokažem joj rukom na svoj kofer i stvari na krevetu.
"Oh", njezino se lice odmah razvedri. "Mogu li ti pomoći?"
Nije čekala da joj odgovorim, nego uđe u sobu zatvarajući vrata za sobom. Sjedne na krevet pored mene i stane vaditi stvari iz mojeg kofera.
"N..ne trebaš", promucam. Osjećam se tako glupo. Kao da sam ju ja prislila da mi pomogne, zato što sam sama nesposobna.
"Nije mi problem. Ionako mi je dosadno ovih dana", odmahne rukom i stavi stvari na moj krevet. "Ti si inače ovako povučena ili..." radoznalo me pogleda.
Osjećam kako me ponovno udara rumenilo u lice i oblijeva znoj po cijelom tijelu. Srce mi počne nekontrolirano lupati, grlo mi se steže. Osjećam neodoljivu želju da pobjegnem odavde vrišteći, ali suzdržim se i ipak ostanem sjediti.
"Shvaćam", kimne nakon što joj ne odgovorim. Poželim se ošamariti jer opet ne mogu progovoriti pred njom. Ponovno ispadam budala koja se boji ljudi.
"Bitno je riskirati Alexandra. Kada osjećaš najveći pritisak, baš tada bi trebala učiniti to čega se bojiš. Prvi put je najgore, ali kada se jednom odupreš svojem strahu, postat će lakše."
Prisjećam se Haleinih riječi. Moram riskirati, ne smijem dopustiti da me strah opet pobijedi. Neću mu dati priliku da osvoji ovu bitku.
Hajde Alex! Koliko teško to može biti?
"N..nisam navikla...baš pričati s ljudima", uspijem promucati.
"Kako misliš da nisi navikla?" zbunjeno me pogleda, tjerajući me da opet vodim bitku sama sa sobom.
Cijelo tijelo govori mi da šutim i ne mičem se, ali ipak odlučim govoriti. "Ja..ne volim.. govoriti b.baš o tome", progutam slinu.
"Oh", neugodno se počeše po vratu. "Nisam htjela zabadati nos."
"U..u redu..je", kimnem glavom i nastavim slagati svoje stvari, u nadi da me više neće prisiljavati na razgovor.
Osjećam se kao zadnje smeće na svirali. Ne mogu normalno pričati ni s curom koja će mi uskoro biti sestra po zakonu.
Posvetim se slaganju svojih majica koje su se zgužvale u koferu tako da ću ih morati opet peglati iako sam to bila napravila i prije pakiranja. Svaku od njih pažljivo izravnam i stavim na hrpu koja se polako puni.
"Engleska je sigurno prekrasna, zar ne?" dignem pogled na Celeste koja me cijelo vrijeme gleda. "Mislim svi ti stari zamci i jezgre..."
Chapter 2.
Start from the beginning
