William Shakespeare: Hamlet

Peti čin - Drugi prizor

Trijem u dvoru; prijestolja, klupe, stolovi itd.

(Ulaze Hamlet i Horacije u razgovoru.)

Hamlet: Toliko o tom - sada ono drugo.
Zacijelo još se sjećaš sviju zgoda?

Horacije: O kraljeviću, da li ih se sjećam!

Hamlet: Ko neka borba bješe u mom srcu,
Te nisam spavat' mogo. Bilo mi je
Još gore no u gvožđu buntovniku -
Te onda hitro, ne misleći mnogo -
I slava toj nepromišljenosti,
Jer katkada nam naša nerazumnost
I dobro služi, kada promašimo
U osnovi, i to bi trebalo
Poučit' nas, da ima neki bog,
Što daje oblik našim težnjama,
Pa makar kako mi ih zamislili.

Horacije: Zacijelo.

Hamlet: Ja izađoh iz kabine,
Prebaciv samo pomorski svoj plašt.
U tami pipah, te ih srećom nađoh
I njihov svežanj ukradoh, a onda
U svoju sobu kradom se povratih.
Moj strah je svaki obzir prezreo
I svečani sam njihov nalog drsko Raspečatio pa sam našao -
O Horacije, kraljevska je to
Baš lupeština! - točnu zapovijed,
I začinjenu mnogim razlozima
U prilog danskog i engleskog kralja,
A s baucima i vukodlacima,
Što prijete, ako živ ja ostanem,
Da u tren oka, bez odgađanja -
I ne naoštriv prije sjekiru -
Imadu meni glavu skinuti.

Horacije: Zar može to da bude?

Hamlet: Tu je nalog.
Pročitaj ga, kad budeš dokolan.
A hoćeš li da čuješ, kako sam Postupao?

Horacije: Da, molim vas.

Hamlet: Zapleten
U mrežu tog nitkovluka, još prije
No mogoh mozgu svom da dadem smjer,
Već počeo je on da djeluje.
Ja sjedoh te izmudrih nalog nov
I lijepo ga napisah. Jednoć sam -
Ko državnici naši - mislio,
Da sramotno je lijepo pisati,
I trudio se mnogo, kako bih
Zaboravio tu vještinu svoju,
Al' sad mi je poslužila baš svojski.
A hoćeš li da doznaš sadržaj
Mog pisma?

Horacije: Hoću, dragi kraljeviću.

Hamlet: Sve kao kraljev zahtjev ozbiljni -
Jer Engleska je vjerna podanica,
Jer vazda mora ljubav njihova
Da cvate kao paoma, jer treba
Da vlada mir i svagda nosi vijenac
Od pšenice i da ih spaja sveđ
U prijateljstvu - i još mnogo takvih
I vrlo važnih "jerova" - da smjesta, Čim ugledaju i razaberu
Što pismo veli, bez i najmanjeg Razmišljanja donosioce treba
U nenadanu smrt uvaliti
I ne dat' im se ni ispovjediti.

Horacije: A kako ste zapečatili pismo?

Hamlet: Baš u tome je vodilo me nebo - Jer pečatni sam prsten oca svog
U kesi imao, po kojem je
I danski pečat bio načinjen,
Te savio sam pismo, ko i ono,
Potpisao ga, udario žig
I spremio ga tako oprezno,
Da nisu mogli spazit podvalu.
A sutradan je bila morska bitka -
I što je onda bilo, to već znaš.

Horacije: I tako idu u smrt Rosencrantz
I Guildenstern.

Hamlet: Da, al' oni su se
Baš od srca tog posla primili
I njihov udes nije mi na duši.
Ta skrivili su sami svoju propast,
Što u tu su se stvar umiješali,
Jer opasno je, kad se niske duše
Med protivnike moćne utisnu
I među bijesne rte njihove.

Horacije: O, kakav je to kralj!

Hamlet: Zar nisam dužan,
Da onog, što je ubio mi oca
I majku moju osramotio,
Ugurao se među moje nade
I izbor moj, a onda udicu
Na rođeni mi život bacio,
Pa jošte tako himbeno - što misliš
Zar ja bih dušu tim ogriješio,
Da ovom rukom njemu naplatim,
I ne bi li prokletstvo bilo puštat
Tu gnojnu ranu naše prirode
Da dalje širi prokleti svoj otrov?