William Shakespeare: Hamlet

Treći čin - Treći prizor

Predvorje sa klecalom, kao prije; kroz otvor vidi se dvorana za audijencije.

(Kralj, Rosencrantz i Guildenstern.)

Kralj: Ne trpim ga i nismo bez brige, Dok puštamo, da ludost njegova Tumara. Zato spremajte se na put,
A ja ću smjesta sastavit' vam nalog.
U Englesku on mora s vama poći,
Jer protivno je dobru države,
Da bude blizu i da s njegova Mahnitanja nam svaki dan sve veća Opasnost prijeti.

Guildenstern: Mi ćemo se spremit';
A strah je taj i svet i duševan
Da zaštite se mnoge, mnoge duše,
Što život svoj i hranu primaju
Od vašeg veličanstva.

Rosencrantz: Svatko je -
I pojedinac čovjek dužan da se
Svom snagom svoje oružane duše
Od štete čuva - kudikamo više
Još onaj duh, u čijoj sreći je
I oslon sav i potpora i temelj
Života mnogih ljudi. Veličanstvo
Ne umire vam samo, već ko vrtlog Sve, što je blizu, sa sobom povuče.
I ono vam je k'o golemo kolo
Na najvišem vrhuncu utvrđeno,
A njemu je za žbice prikovano
I prikvačeno deset tisuća
Malenih stvari, pa kad ono pane, Dodatke sve i sitne pripatke
Strahovit ponor čeka. Nikada
Još nije vladar uzdisao sam -
Sav narod jeca s njime.

Kralj: Molim vas,
Požurite se na svoj hitri put,
Da sapnemo u verige taj strah,
Što sada odveć slobodno se kreće.

Rosencrantz: Pohitjet ćemo, kralju.

(Rosencrantz i Guildenstern izlaze; ulazi Polonije.)

Polonije: Ide već
U sobu svoje majke, gospodaru -
A ja ću stati iza zastora,
Da čujem, što će biti. Jamčim vam,
Da ona će iskarati ga svojski
I kako rekoste - a mudro je
Rečeno bilo - zgodno je da više Svjedoka sluša riječi njegove
Iz prikrajka, jer srce majčino
Od prirode je slijepo. Zbogom, kralju - Još prije nego spavat' pođete,
Očekujte me, da vam ispričam,
Što budem znao.

Kralj: Hvala, prijatelju.

(Polonije ode; kralj se šeta gore-dolje.)

Moj grijeh je gnusan, smrdi do neba
I kletva je na njemu prastara - Umorstvo brata! - Molit' se ne mogu, Ma da je živa želja mi i volja,
Jer namjeru mi jaku jača krivnja Uništava - te stojim kao čovjek,
Što vezan je za dvostruk posao Kolebajuć' se, gdje da prije počne,
Te tako oba zanemaruje.
Što? Da je ova ruka prokleta
Sva oblijepljena krvlju bratovom,
Zar nebo blago nema dosta kiše,
Da opere je, pa da bude bjelja
Od snijega? Čemu milost božja služi No da se bori sa opačinom?
I nisu l' moći dvije u molitve,
Da prije pâda štit nam pribavi,
A oproštenje, kada panemo?
Pa dobro - ja ću gledat' u visine
I grijehu bit će kraj. Al' kakva bi
U mojoj zgodi mogla molitva
Da pomogne? "Oprosti gadno mi Umorstvo?" Ne, to ne može da bude, Dok uživam sve one plodove,
Za koje sam počinio umorstvo:
I krunu, čast i kraljicu. Zar možeš
Da zadobiješ oproštenje grijeha
I da zadržiš grijeha plodove?
U pokvarenom svijetu može grijeh Zatomit pravdu pozlaćenom rukom
I često vidiš kako baš dobitkom Opačine se zakon kupuje.
Al' gore nije tako. Tamo himbe
Ne poznaju i tamo svako djelo
U pravoj svojoj stoji prilici,
Te moramo svjedočiti u lice
I u oči svim svojim grijesima.
Pa što ću onda? Što mi ostaje?
Da pokušam, što može kajanje.
Što ono ne može? O vaj - što može, Kad nisi kadar da se pokaješ?
O bijedo! Grudi crnje nego smrt!
O dušo ti u mrežu zapletena,
Što, trzajuć' se, da se izbaviš,
Još većma zaplećeš se! Anđeli, Pomozite! Učini pokušaj,
O sagni mi se, tvrdo koljeno,
A vi, mog srca žile čelične,
Umekšajte se ko u djeteta,
Što tek se rodilo. - Još može sve
Da bude dobro.

(Kralj klekne; Hamlet ulazi u dvoranu za audijencije i zastane, kad spazi kralja, zatim se polako primakne ulazu u predvorje.)

Hamlet: Gledaj, moli se!
Ha, - sad je zgoda, sad bih mogao!
I hoću, (trgne mač) pa nek' ode u nebo! A ja ću biti osvećen. Al' ne -
Jer ako dobro razmislim, to znači,
Da netko mi je oca ubio,
A onda ja baš, sin mu jedini,
Nitkova toga šaljem u nebo!
To plaća je, a nije osveta!
On smače oca mog u raskošju,
U sitosti, u majskom cvijetu grijeha
I samo nebo njegov račun zna,
A kako mi na svijetu mislimo,
To ne će njemu tamo dobro biti -
I da l' bih onda bio osvećen,
Da smaknem njega, kada dušu čisti
I kad je spreman na svoj polazak?
Ne? Natrag, maču moj, u korice,
Pa čekaj zgodu mnogo strašniju -
Kad pijan zaspi, kad ga zgrabi bijes,
U rodoskvrnoj slasti postelje,
U kletvi, kockanju il' takvom činu,
Što nema baš ni trunka svetosti -
Da, onda tu mu nogu podmetni,
Da prema nebu pete ispruži
I da mu duša bude prokleta
I crna kao pako, kud će poći.
A'l majka moja čeka. - Ovaj lijek
Tek bolesni produžuje ti vijek.

(Prolazi dalje.)

Kralj (ustane): O, riječ se diže, al' mis'o gmiže,
A riječ bez misli teško k nebu stiže.

(Odlazi.)