William Shakespeare: Hamlet

Drugi čin - Prvi prizor

Soba u Polonijevoj kući.

(Polonije i Reynaldo.)

Polonije: Taj novac mu i pismo predajte, Reynaldo.

Reynaldo: Hoću, gospodaru moj.

Polonije: Al' prije nego pohodite ga, Reynaldo dragi, vrlo pametno
Učinit' ćete, ako raspitate
Za vladanje mu.

Reynaldo: To sam, gospodaru,
I mislio učiniti.

Polonije: Vrlo dobro,
Da, vrlo dobro. Čujte, prijatelju. Ispitujte mi ponajprije kakvi
Iz Danske ljudi žive u Parizu,
Od čega, kako, kakvo im je društvo, Gdje stanuju i da li mnogo troše -
Pa kada tako okolišeći
Na stranputici doznate, da oni
Mog sina poznaju, vi cilju bliže Primaknite se no da samo za nj' Raspitujete. Vladajte se onda,
K'o da ga i vi iz daleka znate,
I recite im: "Poznajem mu oca
I prijatelje, a i njega malko" - Razumijete li me, Reynaldo moj?

Reynaldo: Da, gospodaru, vrlo dobro.

Polonije: "Malko I njega, ali" - recite - "ne dobro,
No ako to je onaj, kojeg mislim,
To razuzdan je vrlo, a i takve
I takve su u njega sklonosti" -
I onda još natovarite na nj' Izmišljotine, kakve hoćete -
E, al' nijednu tako ružnu, da ga Osramotite - čuvajte se toga -
Već običajne grijehe, nesmotrene
I nerazumne, što su poznati
I dobro znani druzi mladosti
I obijesti.

Reynaldo: Na primjer kockanje.

Polonije: Da - ili piće, dvoboj, kletve, kavge
I skitanje sa lakim ženskima.
Sve dotle vam je dopušteno ići.

Reynaldo: Al' to će ga pogrdit'.

Polonije: Vjere mi,
Ne, ako bude optužba vam blaga.
I ne morate drugi prijekor bacat'
Na njega k'o da sklon je bludništvu - To nije meni svrha - ali tako
Ublažiti mu mane gledajte,
K'o da su samo ljage obijesti
Il' provala tek ćudi vatrene
I divljanje neukroćene krvi,
Što može snaći svakog čovjeka.

Reynaldo: Al', gospodaru dragi -

Polonije: Hoćete
Da znate, zašto to?

Reynaldo: Da, gospodaru,
Da, to bih htio znati.

Polonije: E, pa čujte,
Gospodine, što namjera je moja.
Ja mislim, da to lukava je varka -
Pa ako na mog sina bacite
Te sitne ljage, kao da se radi
O nekoj stvari, što se porabom Uprljala, to znajte, da će onaj,
Što budete ga tako pipali
U razgovoru - ako ikad je Mladića našeg vidio, gdje koji
Od spomenutih čini grijehova -
Na kraju s vama složit' se i reći:
"Da, druže", ili tako, "prijatelju" "Gospodine", il' kako vole ljudi
U onom kraju zvati i nazivat'.

Reynaldo: Da, vrlo dobro, gospodaru.

Polonije: Ako
To učini, gospodine - a hoće -
Što htjedoh reći? Mise mi, ja htjedoh Da kažem nešto! Gdje sam ono stao?

Reynaldo: Kod "s vama će se složiti i reći" -
Kod "prijatelju" il' "gospodine" -

Polonije: Kod "s vama će se složiti i reći" -
Da, da - ovako složit' će se s vama:
"Da, znadem ga, gospodine - i jučer"
Il' "neki dan" il "tada ga i tada,
S' tim i tim vidjeh - kako rekoste -
Gdje kocka se" - "u piću ga zatekoh" - Il' "gdje Je kavgu on zapodjenuo
U loptanju" ili možda "vidjeh, gdje je U javnu kuću ušao, to jest'
U bludilište" i - i tako dalje.
Na meku laži tako, vidite,
Ulovit' će se šaran istine
I tako mudri, spretni ljudi često Obilazeć' i okolišeći
Na stranputici pravu stazu nađu.
Po mojoj ćete tako uputi
I pouci i vi mog sina naći.
Razumijete li me?

Reynaldo: Da, gospodaru.

Polonije: A sada zbogom, pratio vas bog!

Reynaldo: Gospodine!

Polonije: U samom sebi
Vi promatrajte njegovo nagnuće.

Reynaldo: Da, gospodaru; hoću.

Polonije: Neka on
Po svojoj volji gudi slobodno.

Reynaldo: Da, gospodaru.

(Odlazi.)

Polonije: Zbogom!

(Ulazi Ofelija uzbuđena.)

Ofelijo,
Ta što je tebi?

Ofelija: Ah, oče, oče, -
Prepadoh se strašno!

Polonije: Čega, zaboga?

Ofelija: U svojoj sobi dok sam šila, oče, Odjednom stade preda me knez Hamlet,
U raskopčanom prsluku, gologlav,
A prljave su čarape mu bile Nepodvezane, srozane do gležnja,
I blijed ko krpa bješe, noge mu
Sve klecahu, a pogled mu je bio
Pun takvog bola, k'o da pušten je
Iz pakla i da hoće pričati
O njegovim strahotama.

Polonije: To lud je
Od ljubavi spram tebe.

Ofelija: Ne znam, oče,
Al' zaista se bojim.

Polonije: Što je rek'o?

Ofelija; Za ručni zglob me samo uhvatio
I čvrsto me za njega držao,
A onda se toliko odmakao,
Koliko mu je ruka dugačka,
A drugu ruku dig'o nad oči,
Ovako - te mi tako pomno stao Promatrat' lice, kao da ga crtat'
On želi. Dugo stajao je tako,
A onda malo potres'o mi ruku
I do tri puta gore-dolje glavom
Ovako samo kimnuo, a zatim
Ispustio iz grudi tako bolan
I dubok uzdah, kao da mu hoće
Sve tijelo razdrijet' i razorit' život.
A nakon toga pustio je mene
I glavu preko ramena zabaciv,
K'o da je našo put bez očiju
I bez pomoći njihove izaš'o
Sve upiruć' u mene njihov žar.

Polonije; O, hajde sa mnom. Kralja ću potražit.
To ljubavna je prava mahnitost,
Što vlastita je vatra proždire
I goni volju očajna na djela
K'o strast nijedna druga pod nebom, Što narav našu muči. Vrlo žalim -
Da nisi možda riječju nemilom Uvrijedila ga skoro?

Ofelija: Nisam oče,
Al' ne htjedoh - po vašem nalogu -
Da primam pisma njegova i nisam Dopuštala da mi prilazi.

Polonije: I to je njemu oduzelo pamet! Da, žalim što ga nisam motrio
Sa više pažnje, s više shvaćanja -
Jer tek se bojah, da se samo igra
I da te misli upropastiti.
Nek' prokleta je sumnja! Neba mi,
U našoj dobi prirodna je stvar,
Da varamo se u svom mišljenju,
Baš ko što mladi ljudi obično
Bez razuma postupaju. Al' hajd'mo
Do kralja sad - on mora sve da dozna, Jer ako mu se bude krilo to,
Još veće može roditi se zlo
Od mržnje, koja za to će me snaći,
Što ljubav ta na javu će izaći.