William Shakespeare: Hamlet

Prvi čin - Četvrti prizor

Terasa na zidinama.

(Hamlet, Horacije i Marcel dolaze iz jednog od tornjeva.)

Hamlet: Baš ljudski štipa zrak - studeno je.

Horacije: Da, ljut je zrak i oštro ujeda.

Hamlet: A koliko je sati?

Horacije: Reko bih,
Da nije dvanaest.

Marcel: Već odbilo je.

Horacije; Zar zaista? Ja nisam ništa čuo.
To onda već se vrijeme primiče,
Kad obično je duh obilazio.

(Trublje. Top grune napolju.)

Što znači to, moj kraljeviću?

Hamlet: Kralj
To noćas budan pijanči i banči, Teturajuć' u divljoj igranci,
A kad god čašu rajnskog iskapi, Talambasi i trublje odjeknu,
Da zdravice mu bučne razglase.

Horacije: Je l' takav ovdje običaj? Hamlet: Dakako,
A ja bih reko - premda tu sam rođen
I odrastao u toj navici -
Da časnije je takav običaj
Prekršit' nego držati. Sramota
I zazor nam je od svih naroda
Na istoku i zapadu to glupo Pijančevanje. Ispičuturama
Nazivaju nas te nam blate ime
Tim gadnim nadimkom, a junačkim
I prejunačkim našim djelima Oduzimaju srž i jezgru slave.
Baš tako vam se često događa
I pojedincu čovjeku, da ima
U sebi neku manu prirodnu
Od svog rođenja - kojoj nije kriv,
Jer narav ne može podrijetlo birat' -
Il' prerastao ćudi neki dijel,
Što razuma mu ruši ograde
I utvrde, il' ima navadu
Još neku, što mu oblik vladanja Dopadljivoga odveć nadima -
Da, takav čovjek, velim, noseći
Na sebi pečat nekog nedostatka,
Što priroda il' usud mu ga dade -
Nek' bude pun vrlina inače,
Ko sunce čistih, a i nebrojenih,
Koliko može čovjek da ih ima,
Zbog jedne one mane jedine
Izvrnut' će ih svijet; i mrva zla će
Svu plemenitost bića njegova
U kal i blato sa sobom povući.

(Pojavi se duh.)

Horacije: Gle, kraljeviću - eno dolazi!

Hamlet: Svi anđeli i službenici božji, Zaštitite nas! - Bio blažen duh il' Vukodlak ti, donosio nam miris
S' nebesa ili kužan dah iz pakla,
A namjere ti bile pakosne
Il' milostive - dolaziš u tako
Zagonetnom liku mi, da moram Govorit' s tobom. Čuj me, Hamlete,
O, kralju, oče, uzvišeni Danče, Odgovaraj i ne daj mi da ginem
S neznanja, nego reci, zašto tvoje Blagoslovljene kosti, zavite
U smrtnoj raci, platno razdriješe
I zašto tvoja grobnica, u kojoj Sahranismo te spokojno, iz teških
I mramornih je svojih čeljusti
Izbacila te opet? Što to znači,
Da ti sad mrtav, sav u čeliku,
Na mjesečinu izlaziš i stravom
Svu puniš noć, a mi ludovi živi
Da razbijamo glavu mislima,
Što duši su nam izvan dohvata? Govori, zašto? Čemu? Što da radim?

(Duh daje mig Hamletu.)

Horacije: Gle, zove vas, da s njime pođete.
Baš ko da želi nešto kazati
Tek vama samom.

Marcel: Pogledajte, kako
Ljubežljivom vas kretnjom pozivlje Na osamljeno mjesto; ali ga
Ne poslušajte.

Horacije: Ne, ne - nipošto!

Hamlet: Kad neće zborit', ja ću za njim poći.

Horacije: Ne, kraljeviću.

Hamlet: Čega da se bojim?
Ni igle nije vrijedan život moj,
A što mi može duši nauditi,
Kad besmrtna je kao i on sam?
I opet zove; hoću s njim da idem.

Horacije: A što će biti, kraljeviću, ako Do obale vas morske odmami
Il' na vrh one hridi strahotne,
Što nagnula se stršeć' u more,
Pa onda uzme drugi strašan lik
I, otevši vam vlast nad razumom,
U ludilo vas nagna? Razmislite -
Jer samo ono mjesto kadro je,
Bez ikojega drugog razloga,
U svaki mozak bacit očaj lud,
Kad s' onolike pogleda visine
I čuje more, kako pod njim huči!

Hamlet: Još sveđ me zove. - Naprijed, idem
S' tobom!

Marcel: Ne, gospodaru, ne!

Hamlet: O, k sebi ruke!

Horacije: Ne - slušajte nas, ne smijete ići!

Hamlet: Sudbina zove, svaku žilicu
U ovom tijelu čini snažnijom
Od mišićja u nemejskoga lava.

(Duh domahuje.)

Gle, još me zove! - Natrag!

(Otme im se iz ruku i trgne mač.)

Boga mi,
Učinit' ću ga duhom, tko me smeta! Otale, velim! - Naprijed, idem s tobom!

(Hamlet i duh odlaze.)

Horacije: Od pustog maštanja u očaj pada.

Marcel: Ne valja da ga poslušamo. Za njim!

Horacije: Da, hajdmo za njim. - Što će od tog biti?

Marcel: U državi je Danskoj nešto trulo.

Horacije: Al' nebo će je vodit'.

Marcel: Za njim, za njim!

(Odlaze.)