"Alex? Gdje si ti?" javi se zabrinuti mamin glas.
"Na Primrose Hillu sam", odvratim pokušavajući usmjeriti pažnju na razgovor s mamom iako me predivan pogled na zalazak sunca odvraća od toga.
"Još uvijek? Alex već je sunce počelo zalaziti", nastavi zabrinuto. Mama nije navikla da uopće izbivam iz kuće, štoviše bojala se za mene nakon svega što sam preživjela.
"Krenut ću sada, ne brini", umirim ju i nakon toga poklopim slušalicu i spremim mobitel.
Sunce je već bilo na zalasku, a roskasto je nebo dobilo tonove fluroscentne narančaste.
Zaljubljeno gledam u taj divni prizor koji ni umjetnik ne bi mogao naslikati, a onda se sjetim da moram krenuti kući k zabrinutoj majci.
Mrzovoljno sam se ustala i uzela svoje stvari koje su ležale na klupici. Torbu prebacim preko leđa i sjednem na svoj bicikl.
Baciim zadnji pogled na prizor koji je polako počeo blijediti dok ga je noć zamijenjivala.
"Zbogom Londone."
* * *
Heathrow, London
Buka ljudi s koferima na kotačiće parala mi je uši dok sam gurala svoj crni kofer kroz carinu. Nastojim ne gledati u sva ta nepoznata lica koja su me okruživala.
Hodam ispred sebe gledajući u pod kojim su moje noge hodale. Sve me više hvata taj poznati osjećaj panike. Sve se više osjećam nesigurno i nervozno. Prestrašeno.
Kao da me tek sada stvarnost udarila u glavu. Ja idem na drugi kraj svijeta, u nepoznati grad. Bit ću okružena ljudima koje ne poznajem, ocem kojeg nisam vidjela pet godina.
Mijenjam ovu sigurnost za nepoznato.
Mijenjam zelenilo Primrose Hilla za plaže, kišu za sunce, sigurnost za strah. I naposljetku, svoj rodni London za Orlando.
Dva mjeseca je preveliki period u kojem ću biti odvojena od svoga doma. Ne znam zašto sam uopće pristajala na ovo? Zašto sam pristala doći na vjenčanje, gledati oca kako priseže zavjete vjernosti drugoj i ostavila zabrinutu majku koja će biti udaljena kilometrima od mene?
Predala sam svoju avionsku kartu podrhtavajućom rukom. Žena me zabrinuto pogleda, ali ne reče ništa. Nesigurno sam nastavila malim hodnikom prema avionu.
"Svatko od nas posjeduje nekakav strah Alexandra. Stvar je u tome što neki ljudi znaju kontrolirati svoj strah, a ne mu dopustiti da on vladari nad njime", priča gospođa Hale dok ja gutam svaku njezinu riječ.
"Ali moj strah nije prirodan gospođo", pobunim se. "Nije prirodno bojati se drugih ljudi, živih osoba. Ja se ne bojim životinja, naprotiv, pred njima bih prije progovorila. Ja se bojim ljudi, bića istih sebi. Bojim se progovoriti s njima, biti u njihovom okruženju."
"Nijedan strah nije prirodan Alexandra. Postoje samo oni koji su urođeni u nama i oni koje steknemo tijekom života. Ali sami biramo kako ćemo se ponašati s njime. Ti si svojem dopustila da te nadvlada bez borbe. Predala si mu rat bez bitke. A ti si jedina koja ga može pobijediti. To ne može učiniti nitko drugi nego ti. Jer ti si lijek Alexandra, ti si lijek sama sebi."
"Ja sam lijek", tiho sam ponavljala u sebi nastojeći se umiriti. Kadgod bih osjetila ponovno paniku, počela bih se prisjećati savjeta koje mi je dala gospođa Hale.
Chapter 1.
Start from the beginning
