/Alex/
Sjedim na drvenoj klupici punoj izrezbarenih srca i imena u parku Primrose Hilla. Miris božikovine mi ispunjava nosnice dok uživam u pogledu na London, grad koji je inače pod vječnim oblacima, ali sunce se iz nekog razloga danas odlučilo nasmiješiti.
Dok sam promatrala predivan prizor na staru jezgru mog rodnog grada, topli mi povjetarac mrsi kosu i tjera mi je u lice, tako mi pokušavajući zakloniti pogled.
Ovo je zadnje popodne koje ću provesti u Londonu, prije nego što sutra sjednem u avion za Orlando.
Uhvati me neki strah, koji je do sada tiho čučao u meni. Isplivat će sutra na površinu, potpuno sam sigurna u to.
-Ne razmišljaj negativno Alex. Jednom si dobila bitku, možeš i opet.
Ne znam jesam li spremna. Prošlo je dosta vremena otkad sam zadnji put imala napadaj pred strancima, ali još uvijek osjećam onu poznatu paniku i nervozu kada mi se netko nepoznati obrati. Kao da mi srce siđe u pete, a glas izgubi dar govora. Nikada nisam razumijela kako se meni to uspjelo dogoditi.
Ja, koja sam bila jako vesela kao dijete i voljela se družiti sa svima, odjednom sam počela paničariti kada bi mi se netko koga ne poznajem obratio. Svijet se polako rušio oko mene kao kula od karata, iako sam uzalud pokušavala boriti se s time. Stvarno sam pokušavala, ali nije uspjevalo. Kao da me nekakva sila spriječavala u mojem naumu.
Tada sam shvatila da nešto sa mnom nije u redu, zamrzila sam samu sebe, svaki djelić koji sam mogla. Odbijala sam napustiti kuću jer sam se samo u njoj osjećala sigurno, odbijala sam se čak pogledati u ogledalo. Mrzila sam sve u vezi sebe i milijun puta sam bila poželjela da me zemlja proguta.
Iako sam ja odustala od sebe, postojali su ljudi kojima je bilo stalo od mene i koji mi nisu dopustili da prekinem borbu. Mama me vodila stručnjacima za moju aneksioznost. Baš kada je planirala napokon odustati, upoznali smo gospođu Hale, ženu koja me naučila kako da pobijedim samu sebe.
I krenulo je na bolje, doista je. Napadaji su postali rijeđi, počela sam se bolje osjećati u svojoj koži. Uspjela sam progovoriti s par nepoznatih lica i više se nisam zatvarala u svoju sobu.
Ali taj maleni djelić straha još uvijek je dio mene i znam da bi mogao opet isplivati na površinu, pogotovo zato što idem na drugi kontinent, u drugi grad daleko od doma i osjećaja sigurnosti.
U isto vrijeme sam uzbuđena i uplašena. Uzbuđena jer ću nakon dugo vremena vidjeti tatu. Uplašena zato što ne znam kako ću se ponijeti prema njemu kada ga vidim.
Prošlo je pet godina od rastave i otkad sam ga vidjela. Nakon što se razveo od moje majke, nije imao više što raditi u Londonu pa se vratio na svoju rodnu Floridu, a ja sam ostala uz mamu. I sada, nakon pet godina koje su mi bile najgore u životu, pozvana sam na njegovo vjenčanje s drugom.
Dok sam ja vodila borbu sa samom sobom, moj je tata upoznao Amandu, svoju buduću suprugu. Na početku nisam mogla vjerovati kako je samo brzo zaboravio mamu, prezirala sam ga iz dna duše, ali s vremenom sam ga počela razumijeti.
I sada, nakon pet godina, opet ću vidjeti lice svog oca.
Milijun mi je pitanja proletilo glavom.
Kako će se ponašati? Hoće li me uopće prepoznati? Kako ću se ja ponašati pred njime? Hoće li preda mnom biti moj otac ili potpuni stranac?
Ne mogu odgovotiti ni na jedno pitanje što me čini nervoznom. Hoću li uopće uspjeti prebroditi i Orlando i Floridu bez napadaja? Hoću li uspjeti sama, na potpuno drugom kraju svijeta?
Moje negativne misli prekinute su tek kada mi zazvoni mobitel. Uzimam svoju torbu i posegnem za mobitelom koji je sada već pištao.
"Halo?" prislonim slušalicu na uho.
