An Injury

Like Home

"Lupe, požuri!" Vrisnula sam u pola daha već iživcirana lutanjem ovim neprekinuto ekspresivnim hodnicima, "Utakmica počinje za par minuta, a mi još nismo pronašle sjedala!"

Trčala sam naokolo, niz pa uz stepenice stadiona, i izvijala se među gomilom ljudi stalno razmišljajući o tome kako ću se svakog trenutka izgubiti ili pasti i slomiti sebe ili nekog drugog.

Bilo je čudno biti ovdje. Nikada nisam vidjela tako velike, ustalasane zidove i široke, sive hodnike koji su se istezali u bezdan zbog čega nisam bila sigurna imaju li uopće kraj. Naprotiv, mislim da je to bio i cilj.

"Ovo čak ni nije pravi put! Trebale smo ići onamo kamo sam ja rekla i bile bismo već na svojim mjestima! Ovako smo samo ušle u još veću gužvu."

Nije da nisam obratila pažnju na njezine riječi. Jesam, itekako jesam, no ovog puta nije bilo povratka. Mogla sam trčati dalje, naprijed, ili se vratiti i ostati praznih ruku, a naši prazni dlanovi nisu bili izbor.

Zaustavila sam se ubrzo usred grupe ljudi. Gurali su se međusobno i usput čavrljali o nogometu i o tome kako bi se trebalo kladiti na pobjedu Brazila. Bile su to zadnje kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo i manje od ovoga nije se ni moglo očekivati.

Prsa su mi se uzdizala i već sljedećeg trenutka padala što se ponavljalo u nepravilnom tempu. Pogledala sam izbezumljeno oko sebe, a onda se progurala između nekoliko ljudi sa svoje desne strane. Dlanovima sam sa zadovoljstvom dohvatila hladan zid te se okrenula i oslonila leđima, osjećajući kratkotrajno olakšanje.

Lupin je glas proizlazio iz stampeda koji joj nije dopuštao da se provuče do mene, sve dok laktovima nije bocnula nekoliko ljudi i namrštenog izraza lica doskočila tik do mojih stopala. "Glupi ljudi. Poubijat će se, a ni mi nismo daleko od toga da nas povuku ne poduzmemo li nešto uskoro. Bila sam sigurna da će sve proći bez problema."

"Znam da smo ušle u gužvu, ali nigdje drugdje nije bilo ovoliko ljudi. Svaki je drugi prolaz kod kojeg smo došle bio prazan ili zatvoren. Krenule smo vrlo rano, koliko se sjećam. Nema šanse da nismo stigle na vrijeme pa su zatvorili sve ulaze. Mislila sam da će ovaj put biti dobar izbor."

Raširila sam ruke u nervozi što je žarila rubove mog čela, a zatim ih sudarila sa svojim golim natkoljenicama pogledavši u pod.

Lupe je uzdahnula, njeni su se obrazi napuhnuli, a zatim splasnuli kako je ispustila sav zrak.

"Najbolje je da samo nastavimo hodati. Sada više nema povratka. Utakmica će početi svaki čas i moramo se požuriti. Čekamo ovo previše dugo da bismo sada odustajale i smišljale neke planove za koje ovako i onako nemamo vremena."

"Jesi li sigurna?"

"Naravno da sam sigurna. Čekam ovu priliku od kad znam za sebe i ne mislim je propustiti jer smo se možda malo izgubile. Koji snovi započinju s lakoćom?"

Podbočila je dlanove o svoje bokove i pogledala me ohrabrujuće.

Osmjehnula sam se njenom staloženom licu. Znala je što treba reći, "Samo smo odabrale duži put. To je sve."

"Da, naravno. Nisam ništa rekla." Digla je ruke u visini prsa kao da se branila.

"Misliš li da je Justo ipak trebao poći s nama? Kladim se da bi već pronašao put do sjedala."

Udarila me prijateljski olabavljenom šakom u kojoj je držala dvije ulaznice za utakmicu.

"Sredi se, Maisa. Znaš kako bi to ispalo. On čak ni ne voli nogomet, a da ne govorim o tome što misli o Neymaru. Zamisli samo kakve bi već komentare imao za njega. Pokupio bi batine prvom prilikom."