5.deo

1.5K 107 14
                                    

Blistavo jutro milovalo je stare zidove šunjajući se kroz grane masline i osvetli njenu sobu. Otvorila je oči svesna da se alarm nije oglasio, bilo je prilično rano i sasvim dovoljno vremena da se spremi i razgovara sa tetom. Nakon dugog razmišljanja najbolje bi bilo da se odsele u Izmir. Blizina mora i klima bi potpuno odgovarala staroj aginici a i ona bi imala veću mogućnost naći odgovoarajuću školu. Ovo je definitivno pravo vreme da pozove ministarstvo obrazovanja i zatraži kontakte...mogla bi predavati i u srednjoj školi. Sa osećajem nade u srcu brzo strča niz stepenice da podeli svoj plan sa staricom.

-Dobro jutro, ti si već spremna?-Fazlije se osmehnu krajem usana zadovoljna izgledom bratanice.

-Jesam, probudila sam se pre sata. I volela bih sa tobom podeliti svoj plan!

-Plan? Kakav plan?

-Teto, idemo u Izmir! To je sjajno mesto i mislim da će se i tebi dopasti...more, topao vetrić, polja narandži...-sa dozom straha je pričala plašeći se staričine reakcije.

-Izmir? Nije loše...ipak, ja sam za to da prvo proverimo situaciju i ne brzamo. Možda je tvoj strah neopravdan. Danas ću ići do Elif i do večeras imati informaciju šta se događa u konaku Kazanli.

Hanino raspoloženje splasnu, već je videla malu kućicu blizu plaže i duge noći pod zvezdanim nebom. Klimnu glavom u znak odobravanja i na brzinu pojede doručak. Ništa nije odgovorila, teta je bila ta koja daje poslednju reč.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Polako je hodala parkom pod bedemima tvrđave udubljena u priču pokazajući đacima na visoke kule vodeći ih pričom kroz bogatu istoriju Jugoistočne Anadolije. Čas je bio osmišljen kao izlet i završnica školske godine. Nadala se da će baš taj dan biti jedan od najvažnijih u njihovim sećanjima umesto učionice u kojoj su bili zatvoreni mesecima. Sunčan i topao izvukao je mnogo ljudi na klupe i uredno ošišan travnjak, u vazduhu su se mešali mirisi cveća i vrućih đevreka. Po neki turista zastao bi slikajući zidine oduševljeno posmatrajući lepotu koja se otvarala svakim sledećim korakom ispod bogatih krošnji drveća. Bila je zadovoljna, kretanje je odvlačilo od turobnih misli i činilo se kao da ima svu slobodu ovog sveta, ništa je nije sprečavalo da odšeta i do samog kraja horizonta tamo gde se spajaju nebo i zemlja. Imala je volju za životom dok je sa uživanjem posmatrala lica svojih učenika.

Bližilo se vreme povratka, skupi đake u kolonu pažljivo prozivajući imena i zapisa ih u notes.

-Učiteljice, ja bih jedan đevrek!-mališan se stidljivo premeštao sa nogu na nogu. Umut je dete iz siromašne porodice i svaki put je svoj ručak davala njemu trudeći se da niko ne primeti. Njegovi roditelji nisu imali dovoljno novca za troje osnovaca plaćati hranu i ako je cena bila pristojna.

-Kasnimo, ručak je za pola sata!-ugrize se za usnu. Nije ponela ništa sa sobom sem telefona i notesa. Zbog svojih problema zaboravila je da u parku ima sladoleda, đevreka, ceđenog soka od nara i još poslastica. Bilo bi lepo da je svoje odeljenje obradovala slatkišima.

-Kupio bih svima po sladoled a i vama ako je to u redu?-dubok, promukao glas je udari kao grom iz vedra neba.

Jeza uziđe uz kičmu. Nikada nikoga posle njega nije upoznala sa takvim glasom. Deca se uzbuniše ne shvatajući da se bori sa sobom pokušavajući ostati na nogama.

Polako se okrete zaustavljajući dah. Kao u usporenom filmu nemoćna izgovoriti reč gledala je u lice bivšeg muža. Ni za sto godina ne bi pomislila da će ga sresti u ovo vreme i na ovom mestu. I dalje je bio isti, baš onaj muškarac koji je zarobio njeno srce i zdrobio istog trenutka. Njegove oči boje olujnog neba posmatrale su je sa dozom prezira, sa punim pravom lomio je poslednju prepreku odbrane uranjujući u tamne zenice uživajući u njenom bolu koji levitira u prostoru.

Jednom u životuWhere stories live. Discover now