3.deo

1.5K 94 11
                                    

Tiho otvori vrata kapije svim srcem nadajući se da će zaobići tetu, nije bila raspoložena za objašnjavanje i slušanje o novim zapletima u komšiluku. Jedva se uvuče u dvorište natovarena kesama i na izmaku snage začu resku opasku.

-Merhaba!

Kasniš?-starica je dočeka naslonjena na ogradu terase. Za divno čudo na skali od jedan do deset njeno raspoloženje bilo je sedam.

-Teto, znaš da je kraj godine a samim tim više posla-odgovori zaputivši se u kuhinju.

-Znam, ipak volela bih da se javiš jer nisam mirna. Imam samo tebe i dovoljan broj godina kada živci igraju kao na vetru-za trenutak ućuta i teškim korakom se zaputi niz stepenice.

I ako gruba, ponekad osorna volela je Hanu kao rođenu ćerku. Teško joj je pala njena sudbina, smatrala je da zaslužuje mnogo bolje od onog što je preživela. Zamišljeno se zagleda u nju prateći svaki pokret i tiho izgovori.

-Šta se dogodilo?

Fazlijino pitanje je ostavi u stanju blagog šoka. Trudila se da izgleda normalno čak se smešila dok je raspremala stvari po kuhinji.

-Ništa se nije dogodilo, odakle takvo pitanje? Možda sam preterala sa poslom...-spusti pogled uzevši činiju za voće.

-Dete, znam kako dišeš. Nervozna si i bleda...vidim te! - okrenu se lagano i sede na otaman pored prozora i kucnu prstom po stolu. –Ostavi to i sedi! Nas dve nemamo tajni, šta god da jeste, rešićemo!

Ovog trenutka se najviše plašila. Teta jeste bila nadžak ali vrlo nežnog zdravlja. Svo vreme je pokušavala smisliti način kako da joj saopšti mogućnost odlaska iz Dijarbakira. I ovo mesto nije bilo sjajno rešenje za ženu koja je nekad bila aginica sa svim pogodnostima koje su išle uz položaj. Sve je ostavila i krenula sa njom u nepoznato kada se vratila u Urfu nakon odlaska iz Istanbula i bračnog brodoloma. Ostavila je grobove sina, muža, brata i svih ostalih koji su bili njen život.

Ifet, njen sin rođen je sa srčanom manom i poživeo dvadeset godina a muža su našle sluge u polju sa ranom na glavi. Pričalo se da ga je neko ubio jer je bio preke naravi. Jedan od meštana tvrdio je da je pao sa konja i nastradao. Teti se ceo svet srušio, više ništa je nije vezivalo za dom u kojem je provela decenije. Odlučila je da ostatak života posveti ćerki svog pokojnog brata i njoj ostavi sve što poseduje a to nije bilo malo. I ako gospođa ni jednog trenutka nije zažalila zbog odlaska i života u mahali. Prijao joj je život koji je tekao između starih zidina, prijale su joj priče i razgovori sa običnim svetom. Po prvi put se osetila živom, slobodnom i potrebnom za razliku od samotnog života koji je vodila iza ogromnih zidova konaka.

Hana poslušno privuče stolicu i razignirano odveza maramu. Nemirni talasi zakloniše lice presijavajući se na popodnevnom suncu. Starica je fiksirala pogledom.

-Mnogo si lepa a tako nesrećna. Umreću sa ranom na srcu. Mnogo sam nade polagala u Alaha i slepo verovala da ćeš početi život ispočetka. Strah me šta će biti sa tobom kada umrem!

-Teto, ne želim o tome pričati. Sem toga bole me tvoje reči, osećam se kao da sam te izdala, kao da sam najteži greh počinila-glas joj zadrhta.

-Ne ! Nisam tako nešto nikada izgovorila. Razumem ljubav i shvatam šta žudnja može učiniti čoveku ali jedno ne shvatam...ne shvatam kako tome nema kraja?

Kako mu je uspelo da ti toliko pomuti razum?

Ne razumem kako ne shvataš da ništa nije učinio ni onda kada vam je ćerka umrla?

Bez mrve osećanja pustio je da odeš nikada ne tražeći objašnjenje, bez pitanja kako se nosiš sa bolom?

-Ne znaš mnogo toga, ne mogu objasniti...nije samo njegova krivica!

Jednom u životuWhere stories live. Discover now