7.deo

1.4K 105 15
                                    

Dani su prolazili u poslu. Mnogo toga se moralo popraviti, ofarbati, očistiti...Hana se trudila da što pre završe jer teta nije podnosila gužvu. Ništa nije govorila a nije ni morala, odvikla se od konaka i saživela sa mahalom u Dijarbakiru. Opet promena koju nikada ne bi prihvatila da nije nje. Iz tog razloga osećala je grižu savesti, Fazlije je zašla u godine kada materijalno gubi vrednost a razgovor čini najveće bogatstvo. Sedela je bezvoljno u dvorištu mršteći se posmatrala poslugu kako vršlja po dvorištu uz upadice od kojih su mlađe žene uplakane bežale u kuhinju. Bilo je krajnje vreme da popriča sa staricom.

-Teto, da li si za čaj? Volela bih predahnuti i popričati sa tobom.

-Prijala bi mi kafa.Ovde niko ne obraća pažnju na mene...beže kao da sam šejtan sedi na kanabetu!-nabusito odgovori.

-Nije tako...treba im vremena da naviknu na nas a i nama na njih. Na žalost i ovde smo postale stranci...zbog mene-tiho izgovori spuštajući glavu.

-Tišina! Neću više reč da čujem!-lupi štapom od kameni pod. -Ti si Baran! Nisi žrtva i nikom ništa ne duguješ, svoj bol si sama nosila. Ja sam ti jedina ostala i predamnom si čista, sve što činim je moja odluka. To što ovde žive kao u srednjem veku, njihov problem! Ti si pošteno dete i zaslužuješ najbolje...ti si rođena za aginicu!-njene tamne oči sevale su kao žeravice, brada joj podrhtavala dok je izgovarala rečenice.

-Teto??? Šta se dogodilo? Nisam mislila na...-Hana je zaprepašćeno gledala ne verujući šta starica izgovora.

-Po svoj prilici tvoj bivši muž će biti jedan od aga...predložilo ga je veće prošle nedelje!

-Molim??? Kako? Hasan aga ima sina, zar ne treba...

-Ne znam...javila mi Elif, čula od Safeta, aginog vozača! I ja sam iznenađena kao i ti. Ne znam šta se dešava, čekam informaciju da li je Kazanli prihvatio aginstvo. Uffff, uff... uvek nagradu dobiju oni koji najmanje zaslužuju! Ona veštica od njegove majke već leti po nebesima. Čuj, ona velika aginica!-besno zaškrguta zubima.

Hana sede na stolicu kao pokošena. To je mnogo komplikovalo stvari posebno što je prihvatila ponudu direktora. Užasavala je pomisao da se samo sretne sa bivšom svekrvom i ne daj Bože sa njim. Dok je u školi sve je u redu bila je izričita da dodatni časovi engleskog budu održavani u nekoj od učionica. Ovo je moglo promeniti stvari. Rezak zvuk mobilnog trže je iz razmišljanja.

-Hanaaaaa...kako si? Dila je...-njen glas izvuče osmeh na licu.

-Odlično! A ti.....tvoji? Nadam se da dolazite?

-Tu smo sutra uveče...nadam se da će teta zaspati pre nego što stignemo?-sestrin veseo glas vrati joj raspoloženje.

Jedva se suzdrža da ne prasne u smeh i odgovori.

-Čekamo vas sa nestrpljenjem! Šaljemo pozdrave!-prekinu vezu i uzdahnu. Radovala se setrinom dolasku. Oduvek su bile bliske i ona je uvek bila njena najveća podrška. Nikada nije dozvolila da se nešto ružno kaže o Mertu, do zadnjeg je govorila da su njih dvoje rođeni jedno za drugo. Čak i onda kada je potpisala papire za razvod.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Sunčan julski dan kao poručen za posetu Balikligol jezeru privukao je mnogo ljudi koji su opušteno sedeli na klupama u hladovini dok su deca hranila svete ribe. Prizor kao sa razglednice ispunjavao je Hanino srce posebnom toplinom. Volela je Urfu, stari gradić u jugoistočnoj Anadoliji imao je šarm koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Uske ulice sa sokacima ispod starih zdanja vodili su u neki sasvim drugi svet ispunjen dečijom grajom i udarcima čekića starih majstora. Svaka drvena kapija iza koje se odvijao život imala je svoju priču skrivenu od radoznalih pogleda. Godine su prošle vukući za sobom u zaborav sve one srećne dane. Sedela je zamišljeno posmatrajući svoja dva sestrića kako sa zadovoljstvom trče pored niske kamene ograde jezera. Rođeni su kao kruna prave ljubavne priče Dilan i Bariša. Sećanja je vratiše na njihov dan venčanja i nesvesno se osmehnu.

Jednom u životuWhere stories live. Discover now