10.deo

1.2K 96 5
                                    

Berba se zahuhtavala, vrvelo je na plantažama od radnika. Sunce nije popuštalo iscrpljujući vrelinom što je komplikovalo situaciju. Mnogo ranije su pucali plodovi a to je značilo da se moraju što pre sklanjati od žege. Ljudi su se lavovski borili prkoseći vremenu, mršava godina se odrazila i na njihovu zaradu.

Svakog dana pomagala je ženama oko spremanja obroka. Ogromne količine hrane bilo je teško skladištiti, stara građevina je imala trošne instalacije i na pola sata bi nestajala struja.

Iznervirana i napeta zbog svega a najviše zbog njegove rečenice „živećeš u agoniji" koja je postala deo njene svakodnevice teško se nosila sa pritiskom.

Pojavljivao se na mestima kada je najmanje očekivala. Nisu reč izgovorili, čak ni pozdrav, ništa sem njegovog teškog pogleda koji je pratio paleći joj kožu kao plamen. Tresla se od straha ne znajući šta je u stanju učiniti jer jednom će doći dan njegove odluke.

Više nije bila sigurna ni u konaku, mogao se pojaviti kad hoće i niko ga ne bi sprečio.

Iz priča posluge saznala je da su age bogovi za svakog od njih. Oni su ti koji upravljaju životima, njihove odluke su morale biti ispoštovane. Neposlušnost se kažnjavala na skali od jedan do deset u zavisnosti od težine krivice. Sve što je isgovoreno na tu temu ličilo je na scenario horor filma jer nikada nije imala dodirnih tačaka sa takvim svetom. Nikada ni za jedan problem nije čula i ako je provela detinjstvo uz iste te ljude o kojima je tako malo znala. Teško je prihvatala činjenicu da se ništa nije promenilo, ona je imala sreće jer se sve završavalo iza zatvorenih vrata.

-Hana, molim te dođi-skoro poskoči kada začu tetin glas.

Sa mukom klimnu glavom u znak odobravanja i teškim korakom pođe do bašte. Ni sa tetom nije pričala još uvek duboko povređena. Iz ove situacije nije postojao izlaz...morala se povinovati odluci Kazanlija.

-Od sutra se hrana sprema u Kazanli konaku, ovde nema uslova...instalacije neće izdržati!-starica je odmeri i pokaza rukom na stolicu pored.

Stajala je par sekundi i konačno sede na ivicu otvoreno pokazujući odbojnost.

-Ništa nećeš promeniti takvim stavom. Moraš prihvatiti situaciju takvu kakva jeste, vreme će učiniti svoje. Nije mi lako da te gledam utučenu i jedino što želim da znaš, nisam te izdala! Ti si moja krv!

-Ne znam...iskreno, ne verujem nikom! Jedino me zanima zašto? Zašto ovo radi nakon toliko godina? Mi smo razvedeni i ništa nas ne vezuje...-besno izgovori reči ne želeći da pogleda staricu u lice.

-Ne dušo, grešiš. Još uvek ste u braku!

Hana preblede i zari tamne zenice u tetine. Odmahivala je glavom ne verujući u staričine reči. Jedva prevali preko usana.

-Nije istina, potpisala sam papire...i on je! Na svim dokumentima je Baran prezime...niko mi ne bi izdao dokument...

-Hana, u Dijarbakiru sa dobrom vezom sve se može završiti! U to vreme nikom nije išlo u prilog da se diže prašina bez potrebe. Bilo je lakše za sve nas...molim te, ubrzo ćeš sve saznati-staričina ruka steže njenu.

-Ne...ne...i ne! Ovo je nemoguće, teto reci mi da se šališ?

-Istina je...još uvek si njegova zakonita žena.

-A kako se oženio drugi put? Ti si svedok kada mi javila komšinica iz Istanbula. Ima sina...Idris Kazanli! Koja bi žena pristala...

-Ti si jedina sa kojom je u braku...Idris je sin njegovog brata, unuk Hasan age. Dete živi kod Merta, majka mu je umrla od raka a otac vezan za kolica i više je u bolnici nego u kući. Na žalost razboleo se od multipleskleroze. Za to se znalo pre dvadeset godina, kao dete oboleo je od teške bolesti. Zbog toga je otišao u Ameriku nadajući se da će naći lek. Bilo je pitanje vremena kada će završiti u kolicima. Tvoj muž je još tada bio jedan od konkurenata za aginsko mesto.

Jednom u životuWhere stories live. Discover now