Don't jump ➵ l.t.

chapter [41] call

„Ne dodiruj me! Ne želim ništa što si ti dirala!" vikne. U tome trenutku jako lupi po dugmetu na zidu te piskutavi zvuk ispuni sobu. Kroz maleni zvučnik se začuje medicinska sestra.

„Dođite brzo! Molim vas, požurite!" žena uplašeno viče gledajući me, dok ja bespomoćno stojim pokraj nje osjećajući se kao da me netko prepolovio na dva dijela.

„U čemu je problem, gospođo?" začuje se medicinska sestra.

„Stavili ste me u sobu sa zlom! Ne želim biti više u ovoj sobi! Pobjeći ću sama ne izvučete li me!" Zatim odmakne prst sa dugmeta.

„Gospođo, molim vas, urazumite se", pokušam zvučati razumno. No moje riječi njoj ništa ne znače. Pomanitalo zgrabi krunicu sa ormarića te ju pruži ispred sebe, poput ljudi iz onih starih filmova o vampirima.

„Miči se od mene!" vrisne. Suze su nakupljene u njenim očima.

„Neću vam nauditi."

„Ako si naudila samoj sebi, što bi te spriječilo da naudiš meni?!" upita. Tada shvatim da se ona zaista boji. Uplašena je za vlastiti život i zaista misli da bih ju mogla ozlijediti. Prepoznajem strah u njenim očima jer sam ga vidjela u vlastitim očima u zrcalu toliko mnogo puta. Zato se odmaknem od njezinog kreveta bez riječi. Pogleda prikovana za mene počne mrmljati u bradu. Pretpostavljam da moli.

Uskoro u sobu utrče dvije medicinske sestre. Potpuno isključim sve iz glave. Ženu koja panično vrišti i pokazuje na mene, priča o zlu i Vragu i opsjedanju i medicinske sestre koje ju pokušavaju smiriti. Osjećam vlastito srce kako mi bubnja u glavi. Opet se osjećam jadno i slabo. Prisjećam se kako je ta žena još prije dvadeset minuta sa mnom vodila normalan razgovor, kako me tješila i uvjeravala da će sve pravedno završiti. Ta ista žena me sada tjera od sebe, panično vrišti i traži da ju prebace u drugu sobu i maknu što dalje odavde.

Na kraju sve završi time što ju natjeraju da popije tabletu za smirenje, strpaju ju u kolica i presele u drugu sobu. Kad ostanem sama, bolnička soba mi se odjednom učini tako velikom. Nije potrebno dugo da briznem u plač. Dovučem se do svojeg kreveta, zarijem glavu u jastuk i plačem bez prestanka.

Moje ozlijeđene ruke su krive za sve. Da nije vidjela ožiljke i porezotine, da nije vidjela to krvavo umjetničko dijelo na mojim rukama, sad bi sve bilo u redu. Ne bi me osudila tako lako.

Zbog očajničke potrebe za utjehom, pronađem se kako pritišćem broj Louiseva mobitela. No, linija je prazna, čuje se samo pravilno tuu-tuu. Nadlanicom otrem suze iz očiju koje mi mute vid i pokušam ga nazvati i po drugi put. Opet ništa.

Zatim, začudo, odaberem broj Dr Bernmana. Ne razmišljam previše, samo se vodim za ludom potrebom za mirnim i razumnim ljudskim glasom koji mi može lagati da će sve biti dobro. Laži su nam nekad potrebne više od istine.

Dr Bernman se nakon nekoliko trenutaka javi: „Halo? Ukoliko nije hitno, nazovite za trideset minuta. Na pauzi sam."

„R-rose je", kažem.

„Dobar dan, Rose. Što nije u redu?" upita psihijatar očito primjetivši ton mojega glasa. Trenutno ne mogu upravljati vlastitim emocijama pa se ni ne trudim svojim glasom sakriti suze na obrazima.

„Da nazovem kasnije?"

„Oh, mogu ti čuti u glasu da se nešto dogodilo. Mislim da želiš odmah razgovarati", zaključi.

„Trebam vas", te se moje riječi isprepletu s jecajem. Zatim mu se potpuno otvorim i ispričam mu sve što se dogodilo, od mojeg oca koji me ozlijedio i napao prije dva dana, do završetka u bolnici, pa do incidenta s ženom. Nekoliko puta tijekom razgovora podbacim i počnem plakati, no on me smiruje svojim umirujućim glasom, govoreći mi 'samo polako' ili 'uzmi vremena'. Osim toga me ne prekida sve do kraja.

„Ne želim da me ljudi koji su me tek upoznali procjenjuju po ožiljcima na mojoj ruci. Ne želim da ih više itko ikad vidi. Želim da nestanu zauvijek i želim da se više nikad niti jedna porezotina ne pojavi na mojoj ruci. Obećajte mi da ćete mi pomoći u tome, molim vas." Shvaćam da zvučim potpuno očajno i da ga preklinjem poput zadnjeg jadnika, no ne mogu si pomoći. Ovo je došlo predaleko.

„Kad izađeš iz bolnice nastavit ćemo sa redovitim terapijama. Sve će biti u redu, nemaš se čega bojati. Uvijek ću biti ovdje za tebe, Rose. No moraš shvatiti da si ti upravo učinila ono što ja nisam mogao. Sama si shvatila kolika su prepreka ti ožiljci i samoozljeđivanje u životu. Sama si odradila najvažniji korak. Ja ću te još usmjeriti, davati ti savjete, vježbati s tobom, ali ovo je tvoja bitka, Rose, bitka koja se događa u tvojoj glavi. Sad kad je najvažniji korak urađen, sve će ići lakše, vidjet ćeš", reče dr Bernman. Njegove riječi me polako smiruju i na kraju prestanem plakati. Maleni tračak nade raste u meni. Zahvalim mu se na svemu, pa se pozdravimo i poklopimo. Spremim mobitel u ladicu ormarića. Nastavim ležati na krevetu, dok mi lice pomalo hladi jastuk vlažan od mojih suza.

Nakon nekog vremena me posjeti medicinska sestra koja mi ispriča kako su preselili gospođu Jenner u drugu sobu te me utješi govoreći kako je gospođa Jenner veoma religiozna i uvijek se drži doslovno svega što piše u Bibliji. Također mi reče kako se ne bih trebala dati da me njene riječi pogode. Kroz glavu mi prođe to da su me njene riječi već i više nego pogodile, ali prešutim.

Kad me i ona napusti, shvatim da je ovo što se danas dogodilo, makar bilo vrlo stresno, dobro za mene jer sam shvatila neke stvari.

Vrijeme prolazi te se vani polako smrači. Malo drijemam, malo tipkam po mobitelu, a najviše zaklopljenih očiju slušam lupkanje kiše po prozorima. Iako sam mnogo mirnija nego jutros, i dalje osjećam prazninu u srcu.

Znam i tko je potreban da popuni tu prazninu.