*Louis's pov:*
"Sigurni ste da je riječ o njoj?"
Uzdahnuo sam pomalo ljutito.
"Da,siguran sam. Zove se Peyton..Ne znam mnogo toga o njoj,ali moja majka je rekla da na desnoj ruci ima nekakav ožiljak od rođenja."odgovorio sam jakim glasom,možda trunčice prejakim jer je ravnateljica malo poskočila na moj glas.
Ravnateljica me pogledala pogledom punim suosjećanja.
"Biste li mi mogli reći koliko bi sad otprilike imala godina? Znam da je teško procijeniti,jer je sada odrasla,ali..biste li mogli pokušati?"ravnateljica me je upitala.
To je barem lako..
"19 godina."odgovorio sam samopouzdano.
Ravnateljica se iznenadila mojim samopouzdanjem.
"Jeste li sigurni?"
Kimnuo sam glavom sa malim smiješkom. "Jesam. Blizanci smo."
Ravnateljica je kimnula glavom u znak razumijevanja.
"Da,imali smo djevojčicu koja se zvala Peyton..Ali ona već odavno nije ovdje...A i možda to nije vaša sestra,ne možemo biti sigurni.."ravnateljica je odgovorila,i brzim pokretom popravila svoje naočale koje su joj stalno spadale.
"Imate li ikakavu sliku?"upitao sam s nadom.
Ravnateljica je na to kimnula i otvorila jedan ormarić u kojem su bili svakakvi dokumenti,vjerojatno dokumenti od djece u sirotištu..
Izvadila je jedan fascikl. Iz njega je izvadila jednu sliku i stavila je pred mene na stol.
Pogledao sam u sliku i nasmiješio se onom što sam vidio.
Na slici je bila slatka mala beba blistavih plavih očiju koja se bezbrižno smije. Moglo bi se reći da ima godinu dana,nisam siguran..U svakom slučaju,dijete na slici je prekrasno..
To bi mogla biti moja sestra,ali nisam siguran.
"Smijem li uzeti fotografiju? Želim je pokazati majci da vidim hoće li je prepoznati."upitao sam molećivim glasom.
Direktorica se nasmiješila i kimnula glavom. "Naravno. Želim vam sreću u potrazi za vašom sestrom!"
Spremio sam sliku u svoj džep i ustao se sa stolice.
Ravnateljica mi je pružila ruku i ja sam je prihvatio. "Doviđenja."rekla je.
"Doviđenja."uzvratio sam pozdrav i krenuo van iz sirotišta.
Dok sam se vozio kuci,cijelo vrijeme mi je na pameti bilo sirotište i moja sestra. Ako je to stvarno ona onda cu biti najsretnija osoba na svijetu...
*******************
"Louis,dušo!!"kroz kuću je odzvanjao sretan glas moje majke koja mi je pojurila u zagrljaj.
Nasmiješio sam se i uzvratio zagrljaj.
"Zdravo mama. Mogu li ti malo smetati?"upitao sam na što se mama nasmijala. "Kakve gluposti govoriš Lou,ti mi nikad ne bi mogao smetati!"
Otišli smo u dnevni boravak i sjeli na kauč u sredini sobe.
Ovo mi je bilo poznato okružje pa sam se s lakoćom opustio.
No ja nisam tu da se odmaram...Moram reći mami što sam saznao. Samo....Ne znam ni kako da započnem.
"Što je Louis? Izgledaš vrlo ozbiljno i napeto..."mama je iznenadno upitala sa zbunjenim izrazom lica.
Ništa joj ne promakne,kao i obično..
Napravio sam grimasu..."Pa..moram ti nešto reći, zapravo,pokazati."
"Pokazati?"mama je ponovila i ja sam kimnuo.
Posegnuo sam rukom u džep i izvadio sliku koju sam dobio u sirotištu.
"Kakva je to slika?"mama je upitala s pogledom čvrsto uprtim u sliku.
Bez riječi sam joj dao sliku.
Kad je mama dobro pogledala sliku oči su joj se raširile.
Primijetio sam kako joj je ruka počela drhtati. Pogled pun šoka joj je pao na mene.
"O-ovo j-je...."mama je promucala.
"Peyton."dovršio sam umjesto nje.
Nije morala išta reći. Njen pogled je sve odao.
"Gdje si našao ovu sliku?"
"Dala mi ju je ravnateljica jednog sirotišta.."odgovorio sam.
"Sirotište!..Zar je naša Peyton bila na takvom mjestu?!"mama je zajecala.
Utješno sam zagrlio mamu.
"Ne brini. Učinit ću sve da je nadjem. Uskoro će opet biti s nama,obećajem ti to!"
