1. deo

4.7K 129 2
                                    

Pre nekoliko godina...

Stojim na kiši koja danas pada kao iz kabla ali zahvalna sam joj što me spasava poniženja i same slike da se raspadam i da mi se suze slivaju niz obraze nekontrolisano.

Prilazi mi kum Federiko i nudi mi zaklon ispod kišobrana ali zaista nemam nameru da me neko sad sažaljeva uprkos situaciji u kojoj se nalazim, pa mu kulturno odmahnujem glavom da mi nije portreban zaklon i da moze slobodno da ode.

Podižem pogled ka masi ljudi koja me okružuje i neki sa tugom, neki sa lažnim izrazom sažaljenja gledaju.

Iskreno, volela bih da polovina tih ljudi nije tu.

Polovina tih ljudi će otići odatle i pričati po gradu šta su videli na pogrebu.

Pogled mi se zaustavlja na nani Heleni i deki Tomu. To su zapravo jedini ljudi koji će mi biti potrebni u životu i kojima ću dugovati dosta dosta usluga.

Nanu pridržava deka i svojim krupnim telom joj obgrljuje ramena kao da joj daje zadatak da se smiri i ostane jaka, zbog sebe, zbog mene... zbog samog njega.

Dok stojim na hladnoći pokisla od kise do kože i samog saznanja da sam ostala siroče i da se moji roditelji pred mojim očima ispraćaju na večni počinak, osećam samo prazninu.

Ne znam kako bih opisala osećanje koje poput crnih i teških oblaka me opsedaju i pritiskaju. Ne mogu da verujem da ih više nikad neću videti.

Znam da su mama i tata prolazili kroz težak period. Znam da je postojalo dosta nesuglasica ali ipak, voleli su se.

Posao je bio najveći razlog koji je napravio toliko problema. Tatina firma je propadala pa je uzimao kredite, hipoteke na našu kuću, a iskreno, da je uspeo nešto da spasi, nije mogao.

Majka je kao stjuardesa stalno putovala i jedino je njena plata podmirivala sve troškove naše porodice. Svadje su napravile pukotine u njihovom staloženom braku, napravili su barijere oko njihovih osecanja ali jedno je bilo sigurno - nisu oduatajali od porodice... od nas.

Dok je sveštenik završavao poslednje reči svoje službe, stajala sam nepomična, nesposobna da se pomerim, da kažem nešto, jer nisam pronalazila adekvatne reči za opoštaj. Iskreno, nisam ni bila spremna za to.

U koloni ljudi su bacali ruže preko sanduka tapšući me po ramenu i delovali su mi da su se isuviše brzo adaptirali na njihov nestanak.

Nana i deka su poslednji ostali na gradskom groblju u tišini kraj mene, ne želeći da me požuruju da krenemo kući.

Nana je uporno govorila nešto deki šapatom. Pretpostavljam da treba da krenemo ukoliko ne želi da se razbolim, a deka je staloženo očajnog pogleda samo klimao glavom.

Nisam želela da se oni razbole tako da sam nakon par sati provedenog tu odlučila da krenemo kući.

Međutim, ispostavilo se da ja više i nisam imala dom.

                                          ***

Kada smo ušli u kuću, osetih još jedan udarac. 
Kuća je bila prazna, hladna i tako prokleto tiha.

Nekada i kad bih se vraćala iz grada ili sa bilo kog mesta, mama i tata bi me čekali. Mnogo puta sam govorila da je to poput špijuniranja, da bi znali kad ću se vratiti i u kom stanju. Delovalo mi je pomalo smešno ali više simpatično... sada to više neću moći da doživim.

Suza više nisam imala, tako da su me oči pekle dok sam se pela uz stepenice do moje sobe.

Skidala sam odeću sa sebe koju sam mogla da cedim, ne mareći da li ću se sutra probuditi sa temperaturom ili upalom pluća. Da li je to bitno sada?

Skriveni uzdasi 🔚🔚🔚Where stories live. Discover now