OBITELJ

MARK

Ušao je u sobu svojih roditelja. Samo je bespomoćno mogao gledati u mrtvo tijelo svoje majke. -Zašto, zašto mama?- nastavio je gledati. Nije pustio suzu, nije micao pogled sa nje. To malo, krhko tijelo je visjelo u zraku, pognute glave i opuštenih ruku i nogu. Kosa joj je padala preko glave, no ipak je mogao           razaznati njene oči. Njene otvorene oči koje nisu gledale u pod, gledale su negdje u daljinu, dalje od ovog svijeta, dalje od svih problema, dalje od svih briga.

Mark je bio ljut na nju. -Zašto mama?- Ostavila nas je, napustila je svog muža i svoju djecu, a zašto, jer je ona tako odlučila. -Nema to pravo.- sebično od nje. -Nije mislila na nas, uopće nije mislila na nas.- nastavio je gledati u nju, nije obraćao pozornost na ljude koji su je pokušali spustiti dolje, samo je gledao kako joj glava pleše sa jednog ramena na drugi dok su je spuštali. Zatvorili su joj oči, približio se mrtvom tijelu svoje majke. -Zašto mama? -gledao je kako joj  skidaju omču sa vrata. Gledao je u crvenkasto plavi vrat gdje se omča nalazila. Počeo je plakati. Pao je na tlo, počeo je vikati. -Zašto mama! Zašto! -okrenuo se, nije ju više mogao gledati.

Spustio je glavu kao što je i ona imala spuštenu glavu dok je visjela. I on je imao otvorene oči, no on nije gledao u daljinu, daleko od svih problema, samo je buljio u pod, suze su mu maglile vid, osjetio je zagrljaj. Anne ga je zagrlila i plakala zajedno s njim. David ih je izveo iz sobe, Tim mu je rekao da to učini. Njihov otac je ostao sjediti pokraj svoje žene. Svoje mrtve žene. Svoje mrtve žene koju je danas tukao i prisilio na seks. Svoje mrtve žene koju je često tukao i prisiljavao na seks. -Žao mi je, žao mi je. -do Marka su dopirale riječi njegovog oca.

Nick i Emily su došli do svojih bratića i sestrične. I oni su plakali. Četvero djece koje je isti dan izgubilo jednog svog roditelja. David je promatrao, nije mogao izdržati. Zaplakao je, plakao je kao nikada u životu, plakao je sa njima, plakao je zbog njih.

Mark je otišao u svoju sobu. Legnuo je na krevet. Nije prestao plakati, cmizdrio je kao novorođenče. Cmizdrio je kao malo dijete. -Cmizdrim kao malo dijete.-počeo se prisjećati dana kad je bio dijete. Vrtio je u glavi slike dok je bio dijete, svaki put bi njegova njegova majka bila blizu. Svaki put kada bi pao, svaki put kada bi bio sretan, uvijek je bila tu za svoju djecu. Nekad bi ju čuo kako plače ponoći, no u dječačkim danima ju nikad nije vidio tužnu. Uvijek bi, za njega, za Anne, bila nasmiješena.

U sobu je ušao njegov otac.

-Zašto tata? -odmah je pitao Mark

-Ne znam sine. -kroz plač je govorio Dave -Ne znam zašto je to napravila.

-Ne, zašto ti je žao?

-Što?

-Čuo sam kako govoriš da ti je žao, zašto ti je žao?

-Jer, ona je bila moja žena, ona je bila vaša majka.

-Da, ali zašto ti je žao? -uporan je bio Mark

-Iovako ionako ste se stalno svađali, nikad se niste zajedno smijali, nikad se niste zajedno družili. -Markova dječačka krhkost je izašla na vidjelo, okrenuo se od svog oca da mu otac ne vidi kako plače.

Dave nije ništa odgovorio, ostao je klečati pokraj Markovog kreveta, gledajući u njega, razmišljajući kakav je on roditelj bio, kakav je roditelj i dan danas. -Žao mi je sine. -Dave odgovori

Mark je osjetio kako ga otac želi zagrliti no izmaknuo se, pomaknuo na sam rub kreveta, što dalje od Davea i nastavio tiho plakati. Iako ga nije vidio, znao je kakav izraz lica ima njegov otac. Znao je da plače, da je u nevjerici, da ne zna što treba učiniti. Bilo mu je žao. -Sam si je kriv za to. -borio se sam sa sobom Mark.

Čuo je da Dave lagano, tiho izlazi iz sobe, potiho zatvara vrata i udaljava se.

Mark je nastavio ležati u istoj pozi. Tako je i zaspao. Kada se ujutro probudio, prva misao koja mu je došla bila je. -Moja mama je mrtva.- nastavio je plakati.