Ime mi je Božji dar, ali nikad nisam bila anđeo.
Možda kao dijete.
Plava kovrčava kosa i plave oči.
Tiha poput bubice i u svom svijetu.
Danas sam smeđa, ravna kosa pada mi po ramenima, a iz čokolade kao da vire trake od vanilije.
I dalje imam plave oči.
Kada plačem su zelene, inače su sive.
Oko zjenice imam žutog.
Imam oči kao moja mama, no sve ostalo je na tatu.
Neki bi rekli da sam tatina princeza.
Mislim kako bi se on složio.
Srednje sam dijete, starija i mlađa sestra istovremeno, no nekad mi se čini kako kroz svoje odrastanje nisam imala starijeg brata.
Barem ne onog klasičnog.
Moj nije zaštitnički nastrojen i nikada od njega ne tražim pomoć.
Ne mogu i ne želim mu se povjeriti i frustrira me najviše na svijetu.
Volim ga i dalje, naravno.
Brinem se.
Ali ne mogu mu još oprostiti i stvarno ne znam kad ću.
On je moja slaba točka.
Simpatije su prolazne, ali on je vječan.
Pomisao na simpatije me gotovo nikad ne rasplače, pomisao na njega gotovo stalno.
Znam, zvuči dramatično i bolno.
Možda nekad i je.
No pomiriš se s tim.
Postane dio tebe.
Više ti nije toliko stalo.
No svejedno se nadaš da nikad neće nestati.
Želiš da ostane s tobom.
Ne znam jesi li ikad osjetio taj osjećaj.
Ako nisi, oprosti ako sam te rastužila.
Nisam htjela.
Željela sam samo da me razumiješ.
Nekad mi se čini kako je to teško. Mislim razumjeti me.
No onda se sjetim kako se i drugi osjećaju isto i bude mi bolje.
Shvatim da sam medij preko kojih idu i moje, ali i tuđe poruke i postane mi toplo oko srca.
Ne znam hoćeš li uopće razumjeti moja razmišljanja.
Možda su preduboka za tebe, a nekad su možda čak i preplitka.