Zla Randoom Knjiga

Priznanje Vama, njemu i sebi

Ovo ću objaviti ovdje jer više neće ugledati svjetlo ni na jednom natjecanju.

Ovo pismo sam napisala svojoj profesorici kada je vidjela kako baš ne stojim čvrsto na tlu s obje noge te osobno smatram kako je ovo jedno od mojih najintimnijih, najnježnijih i najiskrenijih djela.

Nadam se da ćete uživati čitajući onoliko koliko sam ja uživala pišući.

Vaš Burekodbanane.♥♥

Vidjela sam te prvi dan.
Bio si nešto kao iz sna.
Bijela majca skrivala ti je torzo, crna vesta ramena, a divlja rašćupana kosa čelo.
Gledala sam te kako pričaš.
Nisam imala pojma tko si i zašto si i nije mi bilo bitno smiješ li se često ili si svaki dan mrk i ozbiljan.
Svidio si mi se samo zbog divljeg instinkta u meni.
Bio si lijep, možda ne kao slika, ali definitivno kao umjetnost.
Jer umjetnost nije tu kako bi bila lijepa, nego da probudi neki osjećaj u nama.
Prvo nisam ništa osjećala, no bilo je dovoljno par riječi i osmijeha i osjetila sam sve.
Prvo je to bila lepršavost, želja da ti saznam ime, možda koji pozdrav.
Zaljubljena uzbuđenost koju čuvaš za sebe i ne daš ju nikome.
Bilo je to lijepo bez obzira na jesenjske kiše, tmurna neba i mokre pločnike.
Bio si moj bijeg iz stvarnosti.
Kutak u koji bi svaki put otišla kad bi mi postalo dosadno.
Nije često bilo tako, ali imao si prekrasno lice i ja nisam mogla skrenuti pogled.
Bilo me sram.
I još me dan danas sram kada se sjetim toga.
Možda zato što to i dalje radim.
Gledam u tebe kao u anđela, no svi smo mi grešni i svaki put se razočaram.
Volim reći kako sam znala da će se to dogoditi, ali život nije šah i ne mogu predviditi tvoje poteze.
Ne mogu te vječno ni braniti, a pogotovo ne pred sobom jer koliko god ja vjerovala da smo mi samo različite strane istog novčića, nismo.
Svaki dan to potvrđujemo.
Svaki dan mi stvaraš glavobolju i to je zajedno s mojim vječnim umorom ubojita kombinacija.
Slama me iznutra.
Djelić po djelić.
Sve dok napokon ne nestanem.
Slomim se do kraja.
Puknem gore od Đure Martića i izgorim u veličanstvenom plamenu poput Ivice Kičmanovića.
Plamen tuge, beznađa i bespomoćnosti.
Prigušen vrisak za pomoć dok se ruke divlje miču po kosi koja nikada nije uredna.
Uvijek je ravna i čvrsto priljepljena uz moje lice, skriva me od svijeta i od mene same, ali nikad nije lijepa.
Nikad nisam zadovoljna sobom.
Mislim postoje dani kada se osjećam kao najljepša djevojka na svijetu, ali ti su rijetki.
Uglavnom se osjećam nedovoljno dobro.
Iracionalna ljubomora izjeda me iznutra dok se pokušavam praviti kako me ništa ne smeta.
Moje lice govori neku drugu priču.
Oči se pretvaraju u dva iziritirana koluta te se svo nekadašnje plavetnilo sakrilo iza kapka kako bi mjesto pod Suncem pružilo jezivoj bjelini.
Usne se nervozno napuče i izgube svoj klasični oblik, gornja tanja i donja deblja usnica, kako bi postale znak nesuđenog poljupca.
U tim trenutcima sakrim se iza knjige da nitko ne vidi moje lice.
Jer da ga pažljivo promotre, sve bi znali.
Znali bi sve moje brige, tuge, poraze i osjećaje koje krijem ispod tanke kože.
Znali bi koliko te želim zagrliti.
Neizmjerno puno.
Znali bi koliko te želim poljubiti.
Htjela bih ti izljubiti lice, nos, obraze, čelo.
Provesti te mojim gradom da vidiš kako diše, odvesti te na sladoled jer je sladak poput tebe i upoznati te s mojom sestrom.
Voli te.
Možda ne kao ja.
Možda čak i više.
Voli te onako kako to djeca rade, nevino i iskreno.
Nit ne zna, a priča o tebi kao da si njen prijatelj.
Stalno me zeza za tebe.
Govori tvoje ime.
To tako obično ime uz koje prije nisam mogla povezati ništa, a sad mogu povezati jedan cijeli svijet.
Mrzim to.
Svugdje si, a nikad nigdje.
Tako blizu, no tako daleko.
Doslovno te mogu dotaknuti i pričati s tobom, ali to su samo usputne riječi, udarci izazvani ljutnjom, obično provociranje.
Tako je površno, no ja uživam u tome kao da je nešto duboko i vrijedno pažnje.
Tako sam glupa za osobu za koju svi govore da je pametna.
Puna iskustva, empatije i osobnih neuspjeha.
Čovjek bi pomislio kako ću naučiti na svojim greškama, a ja se svaki put uhvatim u mrežu, nabodem se i umrem.
Pišem ode osobama koje ih ne zaslužuju.
Ta divna djela umjetnosti i djelići moje duše ispisani crnom tintom na bijeli papir.
Spoj moje ljudske patnje i anđeoskog nadahnuća.
Simfonija onog vidljivog i nevidljivog, opipljivog i nedodirljivog, mržnje i ljubavi, ljutnje i tuge, bijesa i mira.
Spoj strane koja te voli i one koja te ne može podnijeti.
Stalno se isprepliću.
Jedan trenutak bih te zagrlila, a već drugi bih te zadavila.
Zamisli tu zbrku u mojoj glavi kad te vidim i želim te gledati, ali te zbog ponosa i moguće sudske tužbe ipak ignoriram.
Nekad jako neuspješno, uglavnom slučajno, a najveće zadovoljstvo pronalazim u tome da svoju jaknu stavim na suprotnu stranu vješalica jer znam da iako tebi neće biti stalo ipak radim nešto za sebe.
Malo ludo i čudno, ali to dolazi sa mnom u paketu.
Zajedno s dramatičnim ispadima, glasnim smijanjem i sarkastičnim komentarima,
nepristojnim zlobnim izjavama, iskrenim isprikama, lošim pjesmama, još gorim esejima i najgorim pismima.
Osjećajna sam, patetična, romantična, zatvorena, šutljiva, pesimistična i svaki put kad te nasmijem ili nekog inspiriram budem zadovoljna sobom.
Nema ljepšeg osjećaja od onog kad si ti sretan i ljepšeg prizora od tvog nasmijanog lica.
Isijavaš poput Sunca i iako mi tad dođe da ti maknem taj glupi smiješak s usana ipak se suzdržim jer znam koliko mi je teško kad si mrzovoljan.
Znam da te ne mogu usrećiti.
Nisam ja tvoja sreća, tvoje Sunce, središte svemira.
Ja sam samo meteor koji prođe pored tebe i tu i tamo se vrati kako bi svoju ljutnju i usamljenost iskalio na tebi.
Nisi ti kriv, ali lakše mi je kad tebe krivim.
Kad govorim da si ti glup, dosadan, bezobrazan, bahat, nepismen i grozan.
Padne mi kamen sa srca kao nebesa s Atlasa i lagana sam poput balona.
Ali to olakšanje je samo trenutno i ponovo postanem ta velika crvena kugla bijesa umorna od života i tebe i samo želim da si tu pored mene, da gledamo zvijezde i glupe američke filmove i jedemo kokice.
Slušamo glazbu koju voliš, pričamo o životu i nasmijavamo se glupim šalama koje nikome nemaju smisla.
Šetamo se ulicama koje sam proglasila našima iako nismo nikad tamo hodali.
Čitaš moje pjesme o sebi, a mene je sram i želim se sakriti, no nakon nekog vremena shvaćam kako je to u redu.
Nikad nećeš saznati koliko te "volim", ali kroz njih ćeš shvatiti koliko mi trebaš.
Možda ne poput kisika, ali kad te nema osjećam se usisano, poput psića koji gleda prema vratima u nadi da će vidjeti svog vlasnika, a on nikako ne dolazi.
Rupa kao da se nastani u mojim prsima.
Ne mogu ju popuniti.
Ne možeš ju popuniti.
Ne možemo ju popuniti.
Više smo od ništa, manje smo od dovoljno.
Tek stranci koji se malo bolje poznaju.
Boli me to.
Želim ti prići.
Želim da me prepoznaješ, da želiš od mene više od zadaća, više od pozdrava, više od beznačajnih svađa.
Da želiš mene bez obzira na to koliko sam teška, tvrdoglava i uporna u svojim naumima da ti pobjegnem.
Da dođeš na pola puta i pomogneš mi da dođem na tvoju stranu.
Pružiš mi ruku i povučeš me, uvedeš me u svoj nepoznati svijet i misli koje ne želiš da ljudi vide.
A ako to nije moguće, da mi bar kažeš kako ti se ne sviđa moja ponuda i želiš letjeti s nekom drugom letjelicom među zvijezde.
Neću se svađati.
Da me bolje znaš, shvatio bi da sam razumna.
Neću te nagovarati.
Tvrdoglava sam, ali kad se jednom sruše svi mostovi među nama neću ih više popravljati.
Neću se više sramotiti.
Toliko dugo trčim i sram me mojih djela, riječi i pjesama.
Ne volim gledati tvoje prijatelje kad znam što ti činim iza leđa.
Ljubavne pjesme, eseji i pisma koje nikad nećeš pročitati.
Možda je bolje tako jer kad bi ih rastrgao srce bi mi se slomilo na pola.
Kao da si me ubio.
Zato možda bolje da ovo nikad ne dođe u tvoje ruke, a da slučajno i dođe, ne bi ga shvatio.
Gledao bi u njega, divio se stilu i komentirao dijelove koji nisu bitni za priču.
Ne bi ni shvatio da se radi o tebi.
Ne bi shvatio moju bol, neodlučnost i umor.
I to je glavna razlika između nas, ja shvaćam tvoju bol, ti moju nikad nikad nećeš vidjeti.

Bila je ovo priča o njemu.
Morala sam ju ispričati jer kada spominjete da sam zaljubljena, čuje vas, možda mi se smije i možda me sažaljuje, a možda ga ( to je najvjerojatnija opcija ) boli briga.
Ja sam njemu nitko, a on je meni sve.
Tuga, umor, ljutnja.
Nikad neće goriti kao ja.
Nikad neće brinuti kao ja.
Nikad neće tješiti kao ja.
Nikad me neće grliti.
To mi možda najteže pada zajedno sa mojim neiskustvom.
Činjenica da naš zagrljaj nikad neće biti prirodna pojava.
Istina je, ne volim grljenje, ali od voljene osobe je to najljepši poklon koji možeš dobiti.
Toplo sigurno utočište od svijeta gdje te nitko ne može naći.
Čista nježnost.
Čista emocija.
Jedan od najplemenitijih i najiskrenijih iskaza ljubavi.
Tako jednostavan i tako predivan.
Poput riječi, samo bolji.
Spajanje dijelova slagalice koji su se davno izgubili.
I da, možda nismo jedno za drugo, ali djevojka uvijek može to maštati.
To ću i učiniti ma koliko god nekad bilo bolno jer je prva ljubav uvijek najslađa ljubav i nitko ne može reći suprotno.

Hvala što ste me saslušali, rijetkost je to u svijetu gdje se djetinjstvo gubi sve ranije i ranije.