Zla Randoom Knjiga

trule novosti na vašem prozoru

Danas pričamo o novostima iz mog života, neke će biti svježije, a neke trulije, no ono što im je svima zajedničko jest to da vas zapravo ne zanimaju.

Ako je ikog zanimalo koju srednju upisah (naglasak na ako) upisah srednju školu za medicinske sestre.
Kaj vi mislite o tome?
Iznenadilo vas je?
Nikad niste to očekivali?
Mislite da bi mi išlo?
Iako zapravo navodno nije bitno što vi mislite jer je ipak ovo moj život, ali ovo je zemlja gdje vi imate pravo na mišljenje, navodno.
Poslužite se tim pravom kao što se ja služim ovom tipkovnicom i podijelite svoje mračne tajne zbog kojih će vas svi potajno osuđivati.

Pa započnimo!
Bavit ćemo se s više stvari u ovom nastavku, no prva stvar s kojom ćemo se baviti jest prvi dan srednje škole koji je btw bio jedno veliko sranje, ali o tome čemo više u sljedećoj rečenici.
Bio je 4.9. ja mislim
* provjerava u kalendaru* , točan datum oko pola 12 što mi je cijelo vrijeme bilo sumnjivo, ali ajde.
Bila sam full nervozna jer upoznati se s tolikom hrpom novih ljudi je previše stresno pogotovo ako nemaš nikog poznatog uz sebe, a oko tebe su ljudi doslovno kao bijesni mravi i onda na kraju uđeš u učionicu i sjedneš u prvu klupu do zida jer tamo nitko nije sjeo i ne pričaš dobar dio dana osim kad se trebaš predstaviti.
A oko tebe grupe ljudi koji se poznaju, a ti si u još većem strahu jer ti i ovako ne ide sprijateljavanje kamoli tek s nekom većom skupinom ljudi i prvi tjedan ti prođe kao u nekom filmu praktički kao da to samo duša gleda, a tijelo ti je negdje daleko zakopano.
Mislim i inače sam promatrač, ali ovo je užas.
Iz ovog se ne možeš izvući kad si promatrač samo se natrag uključiš u svijet ili ti jednostavno nije bitno što si mali zalutali dio jedne velike slagalice.
Mislim toliko je loše bilo da se tata uplašio jer mu ja nisam htjela lagat i reći kako je sve bilo okej ( kad očito nije )  pa sam mu rekla kako se osjećam kao autsajder i gledatelj na što mi je on rekao kako se i on tako osjećao, ali je zbog tog osjećaja na određen način izgubio ono što je kako bi se uklopio u nešto veće od sebe što je loše jer ako ćemo realno čemu dobiti druge, ako pritom gubiš sebe.
To nema smisla.
Zaista nema smisla i mislim da ukoliko ne povrijeđujete druge da nitko ne bi trebao utjecati na to.
Tu dolazimo do onog dijela kad se sve poboljšalo zato mogu pričati i družiti se s većinom razreda iako mogu vam priznati da mi uopće nitko ne nedostaje, možda bi jedna osoba da se s njom ne družim gotovo svaki dan, ali ovi ostali ne jer bez obzira što većina nije kriva ona manjina mi je ostavila gorak okus u ustima i jednostavno mi se gadi koliko su ljudi dvolični i površni i odvratni i kako će te zajebat iako im ti pomažeš kad god pomažeš i zbog tebe nisu ni u čemu uskraćeni, već su čak i dobili nešto od tebe.
Ali to ljudima nije dovoljno i seru po tebi kao što golub sere po jadnim prolaznicama ( bila sam jednom žrtva takvog golubljeg nasilja izgledalo je kao da je netko bacio kivi umočen u vrhnje na moju ruku znači ono )
I znam, tu sam malo pretjerala, ali me to muči već neko vrijeme, a ne mogu praktički ništa promijeniti koliko god ljudi ja to rekla.
Ljudi su takvi i na to se moram priviknuti.
Nisu svi takvi, ali zbog te odvratne manjine moramo paziti na bilokoga jer nikad ne znaš što se krije iza te lijepe maske iskrena dobrota ili dobro zamaskirana trulež i zato smo uvijek na oprezu možda čak i previše paranoični u strahu da će nas netko povrijediti, izdati ili oduzeti nam tlo pod nogama, a to nije društvo kakvo mi zaslužujemo, no nas nitko ne pita.
Naše mišljenje je bitno ( navodno) , a kad ga izraziš ispast će kao da si tražio da ti netko skine zvijezde s neba i smjesti ih na strop tvoje sobe, nedostižno i neostvarivo.
Ali znate što to što su oni odvratni ne znači da i mi moramo, no nekad dobrota iscrpi jer shvaćaš da nitko ne cijeni ono što radiš za druge i smuči ti se sve jednostavno, ali u tim trenutcima si reci kako nema veze što oni misle jer ćeš ti uvijek bit veća i bolja osoba od njih.
Bit ćeš osoba koju cijene, kojoj se povjeravaju i kojoj će se prvoj obratiti jer znaju da im ti možeš pomoći, a nema ljepše stvari nego pomoći nekome i zato sam se ja odlučila za ovaj poziv jer volim pomagati ljudima, ispuni me jednostavno iznutra, ali mi i digne malo ego jer sam ja baš ta koja im mora pomoći.

Ljubavni život

To nije komplicirano jer vam kod mene vlada režim nosi jedne traperice, no ništa te ne spriječava da gledaš druge.
Znači sviđa mi se jedna osoba i stalno mi je po mislima, ali gledam i ostale dečke jer ovaj i dalje ne shvaća kako ja stojim tu samo njemu na raspolaganju.
Zamislite lik se žali kako nikog nema za Valentinovo, a meni dođe da ga opalim jer sam ja tu, nije me zgazio traktor ili nešto i općenito se žali kako je sam usred razreda što je tako bolesno iritantno to je kao da imate matematički problem i pogledali ste u rješenje, no i dalje ga ne znate riješiti.
Tako frustrirajuće i bolno.
I onda još kad grli cure iz raza i dođe ti kao daj mi pet, a ti ga ignoriraš jer jednostavno nema veze s mozgom koliko god ga ti trudiš opravdati.
To ti je kao ono : oćeš ti pet nasred čela, jer ako da, uslišit ću ti tu želju.
A ako ne, opalit ću te ja za svoj gušt jer si tako ono glup.
No to nije samo to jer su tu i spora presvlačenja, izlaženje iz učionice među zadnjima i odugovlačenja samo kako bi što dulje mogao bi ti s tom osobom jer ti je potrebna ne baš poput vode i zraka, već kao nešto u što možeš buljiti i diviti mu se jer je jednostavno tebi prekrasno bez obzira na tuđa mišljenja.
Nije bitno što ima ogroman nos ili što izgleda poput tek obrijane ovce bitne su ti duge crne trepavice na koje si ljubomoran jer su tvoje kratke i iritantne
(desno oko ima duže, lijevo kraće) i plave oči koje su za razliku od tvojih tmurnih i sivih pune života i tako jebeno plave i lijepe da se pitaš kako je to uopće moguće i iako je to osoba koja nikad neće gledati na tebe onako kako ti to želiš (jer ne shvaća tvoju vrijednost, a ti napumpavaš njihovu ) ti ćeš ipak stalno razmišljati o njoj bez obzira na to što ima drugih riba u moru pokraj kojeg ti ne osjećaš ništa u usporedbi s onim nervoznim osjećajem u trbuhu i lupanjem srca kojeg osjetiš kada ti se tvoja žirafa obrati bez obzira na to kako se praviš da ti ide na živce i sve organe u tijelu iako znaš da je to osobu koju želiš držati za ruku dugo dugo vremena bez obzira na to koliko znojna bila.