Zla Randoom Knjiga

ukratko o meni

Ne znam kakvo ste mišljenje stekli o meni kroz ovaj random ili poznanstvo sa mnom, ali više puta sam dobila informaciju kako sam jedna pozitivna osoba koja vas lako može nasmijati.
Ne znam je li to istina, ali znam kako mi je oduvijek bio cilj biti što ljubaznija osoba, ona koja je uvijek spremna pomoći i saslušati vas bez obzira na sve.
Cilj mi je bio biti Sunce, možda čak i zvijezda vodilja, no sad se osjećam kao meteor koji ljutito uništava sve oko sebe.
I dalje nosim sve ove kvalitete koje sam nabrojala gore ili barem tako volim misliti, a istina je zapravo ta da sam se ove godine toliko puta pronašla u umoru, tuzi, ljutnji i iznerviranosti, u ratu sa svima, a pogotovo sa sobom.
I nekad sam tako zamišljena i izgubljena i stvarno ne znam kako da se vratim i svi se brinu i pitaju me jesam li dobro, a nekad se osjećam tako prazno i bespomoćno.
Danas je jedan od rijetkih dana kada mogu reći da sam stvarno zadovoljna onime što me okružuje i stvarno sretna i opuštena i treba se dogoditi stvarno nešto loše da uništi to moje dobro raspoloženje.
Osim ovog gore navedenog volim reći kako sam iskrena i to ne samo prema sebi, nego i prema drugima jer svaki put kad sam tužna ne pada mi ni na kraj pameti da se pravim kako sam sretna jer svaki put kada lažni osmijeh dođe na moje lice osjećam se kao da imam masku.
Ta maska je teška i bolna za nositi i ako mogu izbjeći to neugodno iskustvo onda ću to i učiniti.
Zato me svi u razredu znaju kao onu tužnu i šutljivu, a vi me znate kao sretnu i brbljavu.
Ne bojim se ja stvarnog svijeta, ali ljudi previše osuđuju i stvarno je nekad teško biti svoj.
Nikad se ne skrivam i pretvaram da sam netko drugi, ali moje povjerenje trebaš zaslužiti i ako nisam dovoljno opuštena u tvojoj blizini neće biti ničega jer mi se teško praviti da nekog volim kada je zapravo u potpunosti suprotno.
Nisam društvena osoba koliko god bih ja htjela suprotno, razgovor s ljudima mi stvarno ne ide teško, ali upoznavanje s novim ljudima je prava muka samo se bacim u sjene i nadam se da će netko uperiti svjetlo u mom smjeru.
Odrasli bi rekli kako su to gluposti, no ja sam samo taj sramežljivi introvertni tip bez obzira na to koliko je to njima teško za shvatiti.
Možda to ima veze sa samopouzdanjem kojeg bi možda trebala imati više, a možda je u pitanju nešto sasvim drugo.
Ne isplati se nekog prisiljavati na nešto što mu je poput giljotine.
Mali poticaj je sasvim dovoljan.
Vjerujte mi.
Dan po dan i izrast ću u nešto veliko i krasno.
Ne treba požurivati taj proces, stvarno nije nužno, a nekad mislim da je čak i pogubno.
Osjećam se nekad kao idiot kad mi stvari koje bi trebale biti lagane poput perca idu teško k'o plug kroz zemlju i isfrustrirane suze mi ispune usta.
Tad me pitaju zašto plačem, a ja im govorim kako sam neuspjeh i kako nikada neću biti više od toga.
To je laž naravno, ali mislim da si nekad namjerno nanosimo bol.
Želimo se možda kazniti, smatramo se idiotima ili si jednostavno samo želimo stavit sol na ranu.
To ja često radim naravno uz par ljutitih psovki i udaraca bilježnicom, a svi govore kako trebam prestati.
Svi se pitaju otkud toliko negativnosti i stresa dok me pokušavaju smiriti izrazom chill.
To me još više naživcira jer je to jeftino rješenje za skupi problem i samo ih mrko pogledam u nadi kako će shvatiti da se rak ne liječi flasterom.
Niti će se ikada tako liječiti.
To je kao da vatru gasiš benzinom.
Stvarno jako pametno i pažljivo.
Primijetila sam da u zadnje vrijeme nitko nikog ne sluša.
Nitko ne cijeni lijepe riječi i svima su pjesme bezveze.
Nekad mi se čini kako je najbolje da prestanem pisati.
Ionako nemam nešto pametno za reći.
Samo pišem o ljubavi koja se nikad neće dogoditi, isfurane romantične fraze i plitke dubokoumne misli.
Tako pametna, a osjećam se tako glupo.
Živcira me to što netko kome svima može pomoći ne može pomoći sebi.
Zaljubljena u ideju, previše uplašena za praksu.

Mislim kako uopće netko može voljeti nekog drugog kad ne može voljeti ni sebe?