Samo sam zbunjeno gledala u njega. Kako da mu sad kažem? Ako sazna istinu,slomit će ga,ali ne mogu mu lagati. Stalo mi je do njega,ne želim ga izgubiti kao prijatelja.
"Sutra ćemo razgovarati hladne glave. Oboje smo popili i ne znamo šta radimo. Imam ti nešto važno za reći!" Samo me je nasmijeseno pogledao i zagrlio me.
Bude me zrake sunca koje tako snažno probija kroz moje zastore. Ustajen se,ali glava mi puca,pa koliko sam to popila sinoć? Osjećam nečiju ruku oko sebe,i još uvik onako snena,nasmijesim se i privučem ga bliže,misleći da je Marko. Ali onda otvorim oči i ugledan Tomu. Ajme,pa nisan valjda prevarila Marka? Kako ću sada živjeti s tim? Sada kad san postala sve ono što me je Boris nazivao. Počinjen glasno jecati,ni ne osjećam da mi suze teku niz lice.
"Hej,Tea,šta je bilo? Zašto plačeš?" Toma me brižno upita.
Pogledam ga tako tužno,osjećam se ko najveca jadnica. On bez da išta kažem,samo me snažno zagrli.
"Nije ništa bilo. Nikada te ne bih iskoristio. Previše te volim i cijenim."
Kada sam ovo čula kao da mi je pao sa srca teret težak 300 tona. Čekaj,on mene voli?! Ali zaslužuje znati istinu.
"Znam da ne bi. Oprosti što san to uopće pomislila,ti si divna osoba. Ali moran ti nešto reći."
"Znan,cilu noć samo razmišljam šta je to toliko važno. Hoćeš li mi napokon reć?"
Samo potvdno kimnem glavom.
"Prvo mi obećaj da se nećeš ljutiti i da Zvoni ništa nećeš reć o tome! Jer to mi jako puno znači,a i ti mi jako značiš."
Samo se nasmije na ovo i zagrli me.
"Obećanjem,nemaš brige. Na tebe se nikad ne bi mogao ljutiti."
"Hvala ti. Znam šta osjećaš prema meni i žao mi je što ću te ovako povrijedit,ali zaslužuješ znat istinu. Već postoji neko u mom životu,netko s kim osjećam ono za čin cili život tragan,ono šta nikad nisan osjetila. Jednostavno mi se uvukao u misli,pod kožu i u srce i volim ga,ne mogu opisati koliko. Žao mi je što san te ovako povrijedila,al jednostavno ti nisan mogla lagat i pružat ti lažnu nadu." Tužno san ga pogledala
Kad je podigao pogled na licu su mu bili izmješani razni osjećaji.
"Jesi li ti sretna s njim? Voli li te i čini li te sretnom?" Upitao je
"Da,jesam,kad san s njim kao da san na nekom drugom planetu. Kao da vrime stane i zaboravin na sve."
"E,to san htio čut. Jedino bitno je da si ti sretna,s kim god to bilo. Ako te on usrecuje,i ja san sretan."
Samo san ga zagrlila i odlučim mu do kraja ispričati sve o meni i Marku.
"Čekaj,ti i Marko Pjaca ste skupa? Još od one tekme?"
"Da," kažem sa ogromnim osmijehom na licu, "zato ne želim da Zvone zna,jer natjerati će nas da prekinemo. Već je reka da ne bi dopustia da mu je sestra u vezi s bivšim suparnikom."
"Tvoja tajna je sigurna sa mnom,ništa ne brini. A on kad vidi koliko te Marko čini sretnom popustiti će. Jer ipak nam je svima najbitnije da si ti sretna."
Samo san ga zagrlila i tiho sapnula "Hvala ti puno što si uz mene."
****
Prošlo je već pola godine otkako smo ja i Marko skupa. Išla sam par puta u Torino kod njega,ali i u Njemačku,kada je igrao u Schalkeu. Naravno lagajuci Zvoni da idem s prijateljicama na neka putovanja. U tome mi je Toma bio veeelika podrška i ne znam kako bi to uspjela da njega nema. Upoznala sam i Vlahu i Filipa,divno su me prihvatili i evo sad idem skupa s njima i Ivom na tekmu Svjetskog prvenstva. Tako sam ponosna na mog Marka i na sve naše Vatrene. Nije mala stvar,kad ti dečko igra polufinale Svjetskog prvenstva,a ni kada jedna tako mala država dogura među 4 najbolje na svijetu.
Sad samo još moram nekako reć Zvoni da idem,pogledam u Tomu koji će mi opet bit slamka spasa,kao i u prethodnih 100 situacija kad san bježala da vidim moju ljubav.
Iznijela san kofere u hodnik kao nagovještaj da negdje idem,to je sve dio plana i blaže ću proći tako.
"Sestro,di ti to ideš?"
Toma me pogleda i samo kimne glavom da odma kažem istinu.
"Zvone,ja iden u Moskvu na utakmicu."
On se tako počeo smijati,da nisan mogla vjerovati šta se događa.
"Daj,dobra ti ta. Nema karata uopće,a ti ideš u Moskvu. Daj ne izmišljaj,a sad reci istinu!"
Auh,šta ću sad reć. Marko mi je dao karte,al on to ne smi znat. Ajme,Tea glupaco,sama si se usosila. Pogledavam u Tomu,ima li ikakvu ideju da me spasi.
"Ajme,Zvone pa osvojila je karte. Bilo je toliko nagradnih igara i ona ka da je rođena pod sretnon zvijezdon,baš nju izvuku." Opet me je spasio,zahvalno san mu se nasmijesila.
"I,koga vodis sa sobom,kad već imas dvi karte?"
"Ma kakve dvi karte. Dobila je kartu za tekmu i kartu za avion. Znaš i sam kako je teško doć do tih karata?!"
"Bašiću,šta ti odgovaras umisto nje? Ima i ona jezik,zna pričat!"
"Ajme,brate moj,pa ja san još uvik u tolikom šoku šta idem u Moskvu,znaš i sam koliko mi je ovo bitno." Odlučim napokon nešto reć,jer vidin da sumnja.
"Znan,drago mi je zbog toga. Uživaj,ajde odvest ćemo te na avion,neću valjda jedinu sestru pustit da ide busom do Zagreba?"
"Hvala ti,hvala tiii!!" Skocila san mu u zagljaj.
A onda sam i Tomu snažno zagrlila "Ne znam kako bi uspjela bez tebe"
***
Ja i Iva se odlično slažemo,prihvatila me je čim smo se upoznale,baš kao i njena djeca. Puno mi znači spoznaja da me Markova obitelj voli i prihvaća,kad bi bar i moja obitelj,zapravo brat,jer s roditeljima još uvik ne razgovaramo,osjećao tako isto za Marka. S nama je i njegov mali nećak,on je zaljubljen u Marka,toliko ga obožava. A Marko je tako divan s njim da već zamišljam kako bi bilo s našom djecom.
"Ujna" iz razmisljanja me prekine mali Luka, "kada cu ja dobiti rođaka ili rodicu? Više bi volio rođaka,da mene i njega ujak uči nogometu." Samo san pocrvenila,a Iva je Luku prijekorno pogledala i ispricavala mi se. Sada me je on naveo na razmišljanje i mislim da sam sprema otići s Markom korak dalje,napokon mu se prepustiti.
No nebitno sada to. Pravit ćemo djecu poslije prvenstva,sad je najbitnija tekma protv Engleza.
Stadion je ispunjen do posljednjeg mjesta,ali moj Marko ne igra od prve minute. Ali zna da sam tu,jer već sam mu isla pozelit sreću.
Naša predivna himna je odsvirala i utakmica je započela. A onda već u 5.minuti šok,Englezi su poveli iz slobodnog udarca. Našima je trebalo dosta dugo da se probude iz šoka. I tek zadnjih 10ak minuta prvog poluvremena, Rebić je ima par lijepih prilika,ali nijedna neće iza leđa onog odvratnog vratara. Na odmor smo otišli sa zaostatkom,ali u drugom poluvremenu digli smo se kao feniks iz pepepla. Perišić izjednačuje,imamo ogromne šanse,a Englezici kao da i nisu na terenu. No ipak se odlazi u produžetke,a onda u 108. Mandžo zabija i odvodi nas u finale. Tako sam ponosna.
Sreća na njihovim licima je neopisiva. Marko dolazi do mene i strasno me poljubi,a onda me uzme za ruku i odvede me zajedno s malim Lukom u naručju na teren. Slavimo zajedno sa našim navijačima.
"Čestitam ljubavi moja,tako sam ponosna na sve vas." On me opet samo strasno poljubi,dok oko nas sve slavi,kamere svaki trenutak nastoje obilježiti. I u tom trenu me za ništa nije bilo briga,ni da Zvone sazna. Jedino bitno je da sam sretna,da se volimo i da smo u finalu.
"Donijela si nam sreću. Ljubavi volim te zauvijek."
Tada sam mu ispričala šta mi je mali Luka govorio u avionu,a Marko se samo nasmijao.
"Luka,hajde dođi." Pozvao ga je,a malo smo se udaljili od ostalih dečki,koji su bili sa svojim obiteljima.
"Jel ti želiš rođaka?" Upitao ga je i pogledao u mene. Mali Luka je bojazljivo gledao u mene,ali i u Ivu prisjećajući se kako ga je prekorila zbog toga. A onda samo kimnuo glavom i brzo se sakrio iza Marka.
Marko se na ovo nasmijao i samo rekao "Onda ćeš ga i dobit!"
Tada mi je prišao i poljubio me,a onda rekao
"Ljubavi znan da nije trenutak,i čak neman ni prsten,ali...Želiš li provesti ostatak života sa mnom? "
A.n
U finaluuu smooo. Tako sam ponosna,ma nema tih riječi kojima se ova sreća,ljubav i ponos mogu opisat. Tako mali,a tako veliki.
Mi smo dokaz da se poniznost i trud isplate,a bahacenje onih engleza im je došlo na naplatu.
Jer kao što kažu za izbornika tako ponizan,a tako velik,on je to usadio i našim dečkima. Do ovoga gdje se nalaze dovela ih je vjera,trud,ljubav,poniznost. Jer igraju srcem. Prije svega su obitelj i prijatelji. Dokaz da je momčad,obitelj bitna,a ne pojedinac.
Već 20 godina ovo sanjamo,a ja imam tu sreću da sam oboje doživjela. Prije 20godina sam još bila mala mrva u stomaku,ali s takvim žarom sam navijala. Otkad znam za sebe samo su mi pričali o tome. A sad 20 godina nakon,ovi zlatni dečki pišu neku novu povijest,koja će se pričati s još većim žarom. IZNAD SVIH,HRVATSKA❤
Da zauvijek te volim,moja želja to je