"Nikada nije kasno za ispraviti greške. Nikada nije kasno za tražiti oprost. Nikada nije kasno za iskrene osjećaje. Nikada nije kasno za pravu ljubav."
********************
Dani se vuku polako, puževim koracima, a moje je stanje sve gore i gore. Iznova se osjećam napušteno, ostavljena sama da se borim za sebe i dva nedužna bića.
Ne pomaže mi ništa, čak ni blistav osmjeh mog sina koji me netremice promatra sa suprotne strane stola.
- Mama?
- Ljubavi, pojedi do kraja, zakasniti ćeš u školu.
- Mogu li danas kod Kikija? - pita me, a usne čvrsto stisne, jer sigurno ponovno očekuje negativan odgovor i izliku kao prethodnih dana.
- Pričati ćemo nakon škole. - ustanem i odjurim u kupaonicu.
Naginjem se prema ogledalu i zurim u svoj odraz. Blijedo lice, podočnjaci, mutne oči, govore mi kako je krajnje vrijeme da se priberem. Ne mogu ovako dovijeka.
Dlanove položim na trbuh i duboko uzdahnem. Vrijeme je! Kimnem sama sebi, zatrepćem nekoliko puta da otjeram suze i izađem na hodnik.
Filip me već čeka, ali ne želi gledati u mene. I taj me njegov čin rasturio do kraja. Čučnem ispred njega, dlanovima obuhvatim njegovo ličace i šapnem.
- Obećavam ti, maleno moje, sve će biti dobro. Dok budeš u školi, nazvati ću Taru da te pokupi zajedno s Kikijem, a ja ću kasnije doći po tebe. Može?
Osmijeh mu se razlije licem i baci mi se u snažan zagrljaj.
- Hvala ti, mama.
Ne mogu mu odgovoriti ništa, jer postoji mogućnost da se rasplačem. Rado bih svoju emotivnu nestabilnost pripisala hormonima, ali jako dobro znam da je svaka ta suza isplakana zbog mog ljubavnog jada.
Ponadala sam se da ću Taru susresti ispred škole, ali uzalud. Dopratila sam sina do učionice, i taman kad sam se spremala otići, čula sam njegov tužan glasić.
- Nema Kikija.
- Možda samo kasne. - pokušam ga utješiti.
- Kiki nikad ne kasni. - ljutito mi odgovori i lijenim korakom krene ka svojoj klupi.
Još ga kratko promatram, pa teška srca pođem iz škole.
Desetak minuta kasnije, sjedim u automobilu na parkingu ispred ogromne zgrade. Ponovno sama.... Ali ipak hrabra, izađem iz auta i krenem po konačnu potvrdu.
********************
Sjećam se kad sam prvi put gledala u ultrazvuk svoje bebe, svog sina. Bila sam sretna, jako sretna. Ni u ludilu nisam pomišljala na pobačaj, iako sam bila jako mlada. Ali, lagala bih kad bih rekla da me nije bilo strah. Jeste, bila sam u panici da se nisam mogla pomaknuti s mjesta.
Tisuće mi se pitanja vrtjelo u glavi, i jedino mi je bilo bitno to što pokraj sebe imam svog muškarca, imam podršku.
Bila sam u zabludi. Ta je podrška trajala prekratko, ta je podrška bila samo prividna i nije mi donijela ništa dobro.
Ostala sam sama i svom sam sinu bila majka i otac, jedina obitelj i najbolji prijatelj. I ponosna sam na njega, ponosna sam i na sebe.
Sada, ponovno držim u drhtavim rukama sliku ultrazvuka, sliku svoje bebice, iako je to tek malena točkica na fotografiji.
Ipak, posve sam ispunjena toplinom, ljubavlju, srećom, pa čak i nadom.
Izađem iz ginekološke ordinacije s velikim i čvrstim planom. Boriti ću se! Za svoju bebu, za sebe i za nas. Ako je potrebno, još danas ću rezervirati kartu i prvim letom idem za Rusiju. Idem tražiti oprost i moliti za još jednu šansu. Moram, kako bih mogla nastaviti živjeti... I nikada se ne pitala, zašto nisam nešto učinila.
Crne mi misli ubijaju svaku nadu, šalju negativne misli i upozoravaju me da možda ipak Aleks i ja nismo suđeni jedno drugome, jer od trenutka kad smo se povezali, netko nam gazi živote.
Spremim sliku u torbicu, usput na slijepo u njoj tražim sunčane naočale i širom otvaram vrata.
A onda zastanem... Zastane mi i srce, zastanu mi i misli... Zastane vrijeme...
Prva osoba koju ugledam, jest Sanja. I vrlo bih vjerojatno pomislila da se došla nasladiti, da se došla boriti kao žena sa ženom za svog muškarca, ali te mi sumnje nemaju smisao, jer pokraj nje stoji Petar, s druge strane Roberta i Ivan i njih četvero zajedno drže široki bijeli transparent, na kojem crnim slovima stoji ispisano ono što iščitavam ponovno i ponovno, sve dok mi smisao ne pronađe put do mozga.
"ŽELIM BITI ONAJ KOJI TE JE DOSTOJAN! ŽELIM BITI TVOJ! ŽELIM JOŠ JEDNU ŠANSU."
- O, Bože! - izdahnem zrak, koji sam držala u sebi tako dugo da mi se zavrtjelo u glavi.
Njih četvoro puste transparent da padne na pod i zadaju mi novi šok.
Desetak metara ispred mene, stoji Sebastian. U naručju drži svoju malenu Zaru i zajedno pridržavaju bijeli karton s natpisom...
"OPROSTI!"
Sebastian korakne u stranu kako bih mogla vidjeti Taru, koja drži jednak karton na kojem piše...
"VOLIM TE...
Oči mi se napune suzama, osmjeh mi zatitra na usnama, dok se i Tara odmiče, a iza nje ugledam Nelly...
"SLATKICE!"
I ona se odmakne, a Andrej podigne visoko u zrak natpis od pet slova...
"HOĆEŠ...
Dlanom prekrijem usne i tiho se nasmijem, jer slijedeći koga ugledam jest Kiki.
"...LI..."
- Maki see! - Elenica se zadere i gurne Kikija u stranu, pa mi uputi blistav osmjeh i vrisne...
"...SE..."
Više ne mogu zadržati suze kad mi moj sin u zrak podigne ključnu riječ...
"...UDATI..."
Gledam u svoje zlato, svoje sve na svijetu, a leptirići me u trbuhu jedva natjeraju da pogledam u Marka, koji stoji odmah iza mog sina, držeći...
"...ZA..."
Teško gutam, jer znam kad se Marko pomakne u stranu, ugledati ću onoga koga sam ja trebala moliti za ovo, ne obratno, ali to je on, moj Aleks!
I konačno, Marko učini korak u desno i znam da nije ni svijestan kako me tim bezazlenim činom hipnotizirao.
Oslonjen na haubu svog bijelog Audija, obučen u izblijedjele traperice i crnu majicu, izgleda grešnije od svakog grijeha, a u rukama steže natpis...
"MENE?"
Srce mi zatreperi pod pritiskom tog intenzivnog pogleda kojim me prati, dok mu polako prilazim, korak po korak, lijeno, kao da na raspolaganju imam svo vrijeme ovoga svijeta, a zapravo žudim da mu skočim u zagrljaj i to mislim doslovno.
Čitav svijet utihne, ili barem ja ne obraćam pažnju na ničiji glas. Ni Aleks, ni ja, ne govorimo. Biramo šutjeti, pa ipak se čujemo. Ne dodirujemo se, ali se osjetimo i ono najbitnije, gledamo se i vidimo.
Ni sama ne znam koliko je vremena prošlo od kad stojim na pola metra od njega, nesposobna učiniti bilo što, ali onda on lagano izvije obrvu i pokaže mi tek jedva primjetan smješak.
Kimnem, ne jednom, već šest puta.
Da, jer je jedini koji me vrijedan, jedini kojeg sam ja vrijedna.
Da, jer želim da bude samo moj, i ja samo njegova.
Da, jer nam dajem šansu.
Da, jer sve opraštam, sve je nebitno, izuzev nas zajedno.
Da, jer i ja volim njega čitavim bićem.
I da, jer "da" je jedini mogući odgovor na njegovo pitanje.
- Dođi ovamo! - šapne mi.
Ne treba ponavljati, jer već mu hitam u zagrljaj, uranjam u toplinu njegovog krupnog tijela, i posve snažnih i iskrenih osjećaja, otvorenog srca za našu zajedničku budućnost, prigrlim svoj dom.
Aleksandar me ljubi, gladno, strastveno, posesivno, ali nježno i daje mi do znanja da osjećamo jednako. Ništa drugo nije važno...
- Volim te. - tiho mi izgovori na usnama, pa ih ponovno zapečati svojima.
- I ja tebe, Aleks. - mrmljam koliko mi on to dozvoli.
Tek tada, postanem svijesna da nismo sami, da su uokolo nas naši prijatelji, naša obitelj i da nam plješću, upućuju povike odobravanja i daju nam bezuvjetnu podršku, svi do jednoga.
Prste ukopam u njegova čvrsta ramena, odmaknem se tek toliko da ga mogu gledati u oči i izustim ono što sam jedva čekala podijeliti sa njim i ostatkom svijeta.
- Aleks, imati ćemo bebu.
- Znam, slatkice. Ne samo jednu.
- Znaš? - zbunjeno pitam.
- Ovo ti je ispalo. - iz džepa izvuče test za trudnoću i podigne ga u razinu mojih očiju. - Znaš li da crveni "x" znači pet djevojčica?
- Molim? - zinem, a on se slatko osmjehne.
- Objasniti ću ti kasnije. - namigne. - Sad te vodim u naš stan. Opet si me natjerala da čekam i čekam. Skoro sam osijedio.
- Oprosti mi, Aleks. Oprosti mi za sve. Reagirala sam naglo, nepromišljeno... - ne stignem reći sve što želim, jer mi prst položi na usne i utiša me.
- Nisam došao ovamo da mi se opravdavaš. Došao sam po samo jedan odgovor i to mi je dovoljno.
- Da, Aleks. Da! Udati ću se za tebe.
Polako kimne, uozbilji se, naginje prema meni, a onda usnama dodirne moje uho i zavodljivo šapne.
- Želim te golu, u krevetu, da ti pokažem koliko sam zadovoljan odgovorom. Želim biti duboko u tebi, ševiti te bez prestanka. I želim da znaš da drugačiji odgovor ne bih prihvatio.
Naježim se od glave do pete. Zadrhtim, spremna, željna, pomalo nestrpljiva.
- Još će me optužiti da sam romantičan. - Aleks se nasmije, pokazujući na sve te divne ljude koji strpljivo stoje i čekaju da nas dvoje proživimo ovaj savršen trenutak.
- A ne, nisi. - vikne mu Marko.
- Ma isti je brat. - nadoveže se Andrej.
- Ja nisam romantičan. - pobuni se Sebastian.
- A čuj pa sad njega. - Marko zakoluta očima.
- Ma ti si moj najneromantičniji muž na svijetu. - Tara se zahihoće i zagrli Sebastiana.
- Volim te, malena. - šapne joj, ali svi smo jasno čuli i svi se zajedno nasmijemo.
- Ovo zavređuje neku zabavu, proslavu. - predloži Petar. - Ja kažem odmah večeras! Tko je za party?
- Pajti!!!! - Elena skakuće u krug. - Ja! Ja!
- Ti si još malena. - Kiki joj strpljivo objašnjava. - Ne možeš ići.
- Mogu! - isturi usnicu.
- Ne možeš, Lenči.
- Mogu. Pajti! - glasić joj puca i najzad pukne do kraja. - Mamaaa..!!! - trči Tari u zagrljaj.
- Onda? Dogovoreno? - Petar je baš uporan.
- A, ne, ne. - Aleks se uspravi i podigne ruku da ga ušutka. - Maja i ja imamo neke neodgodive obaveze. Vi slobodno slavite. Možda vam se kasnije pridružimo. Ili možda ne. - nadoda.
*************************
Ležim posve gola, baš kako je i zahtjevao i čekam. Čekam nestrpljivo i gledam u Aleksandra, još uvijek obučenog, kako stoji ispred kreveta i promatra me.
Napokon povuče majicu preko glave, otkopča traperice i skine ih, pa kad skine i bokserice, doslovno zaslinim.
- Savršen sam, znam. - odmjerava svoje nago tijelo.
- Znam da znaš. - zakolutam očima. - A sad dođi ovamo.
Popne se na krevet, nadvije iznad mene i napokon spaja naša tijela. Desnom mi rukom uhvati bedro, lijevu ruku ukopa u moju kosu, pa se istovremeno nabije duboko u mene, a jezikom mi rastvori usne, bez zadrške, bez odgode.
Zastenjem od tako dobrodošlog bola, od ugode i od sreće. Ne mogu kontrolirati pokrete, jer želim od njega jebeno sve, želim odmah i sada, a opet, želim da traje i traje i nikada ne prestane.
Aleks me rukama obuhvati ispod leđa, klekne i podigne me na sebe, pa nastavlja diktirati tempo, kontrolirati svaki pokret i spretno me voditi ka vrhuncu.
- Samo si moja. Reci to. Reci. - promuklo mi naređuje.
- Tvoja. Da, tvoja sam. Samo tvoja. - zabacim glavu, čvrsto se držim za njega, dok me orgazam trese i rastavlja na komadiće.
Uspijem se natjerati da otvorim oči, da pogledam u lice muškarca kojeg volim svim srcem, u lice muškarca kojem pripadam potpuno i nepovratno.
- Volim te, Aleks. Volim te toliko da boli.
Intenzitet tog pogleda srušio je sve prepreke, sve loše zaključao u prošlosti i najavio budućnost kakvu zaslužujemo.
Srušio me natrag na leđa, još se jednom snažno nabio i svršio uz tiho režanje.
- I ja tebe volim. Sada, pa sve dok dišem.