( uživajte u zadnjem nastavku u ovoj 2016. godini. Ovo je najkraći nastavak, ali odlučila sam vam barem nešto napisati. Sretna vam i blagoslovljena Nova 2017. Godina! Zabavite se, najedite i uživajte! Volim vas ❤ )
/Justin/
Stojim tu ispred vrata već jebenih deset minuta, ohrabrujući samoga sebe da napokon reagiram i pokucam na njezina vrata.
Koliko to jebeno može biti teško?
Meni, očito, jako.
Gledam, bolje rečeno, buljim u njena vrata, usredotočen na izrezbarije na njima kojima prije nisam davao neku određenu važnost, ali sada mi se i one čine uistinu bitnima. Rađe ću potrošiti svoje dragocijeno vrijeme na buljenje u njih, nego napokon smisliti što ću joj reći i ispričati se.
Ali što bih joj rekao? Ona je toliko krhka da bi ju jedan moj trenutak nepažnje mogao raniti. Samo jedna moja kriva riječ ili nastup mogli bi je uništiti.
Nikada mi ovo nije predstavljalo neki problem. Bio sam s toliko djevojaka da im više ni imena ne pamtim. Ali u ovoj situaciji mi nikakvo iskustvo ne pomaže. Alex je drukčija od svih njih, vezana nekim velom tajne koju sam primoran otkriti, ali kako? Kako da joj se približim, a da ju ne prestrašim? Kako da izaberem riječi kojima ju neću okrznuti, nego, naprotiv, milovati?
Znam da stajanjem neću ništa postići i da što više stojim samo produbljujem taj neki osjećaj nesigurnosti u sebi. Ali moje noge se jednostavno odbijaju pomaknuti, kao da su se zaljepile za parket. Prisiljen sam ošamariti samog sebe kako bih se napokon pokrenuo.
Mogu osjetiti kako mi se disanje ubrzava kao i brzina lupanja srca što sam bliže njezinim vratima. Ne znam zašto mi se ovo događa. Nikada, ali nikada nisam imao manje hrabrosti kao sada. Nesigurnost u meni sve više raste dok mi se glava puni pitanjima, pitajući se što mogu iščekivati od te tajnovite djevojke koja se skriva iza ovih vrata.
Stisnem šake i zarijem prste u kožu prije nego što osjetim drvo na njima. Napokon pokucam i odstupim jedan korak, nadajući se da će se odazvati. Osjećam kako mi donja usnica podrhtava, prisjetivši se onog nemilog događaja od one noći.
Čekam i čekam, ali ništa. Nikakvog odgovora, nikakvog znaka da me čula... Osjećam neku određenu povrijeđenost jer sam pobrao neku vrstu odjeba. Ovo je zapravo moj prvi odjeb u životu i, moram priznati, nije nimalo dobar osjećaj.
Zar stvarno misliš stajati ovdje ostatak dana?
Odmahnem glavom samome sebi.
Onda se pokreni već jednom.
Natjeram samoga sebe da se ponovno približim vratima. Pokucam još jednom, ali kada se uvjerim da mi neće odgovoriti, polako povučem zlatnu kvaku prema dolje, polako otvarajući vrata koja proizvode škripeće zvukove.
Otvorim vrata i automatski usmjerim pogled prema plavokosoj djevojci koja se trgnula i skočila s kreveta. Njezine plave oči uplašeno gledaju u moje, a na licu mogu joj uočiti tragove osušenih suza.
Plakala je. Zbog mene.
"Ptičice?" prošapćem, potpuno nesvjesno. Prije nego što sam stignuo shvatiti što se događa, našao sam se pored nje, naslonjen na uzglavlje kreveta.
Skrene pogled s mene na pod. Njezino tijelo podrhtava, nemam pojma zbog čega. Ovoga puta svjesno uzmem njezinu ruku i približim je k sebi. Nekakva čudna nervoza me hvata od njezina dodira i djeluje tako umirujuće na mene da odmah zaboravim na sve probleme koji su me danas zadesili.
"Ne želim da misliš loše o meni. Nisam se htio iskaliti na tebi. To je bio samo trenutak slabosti", tiho, gotovo šaptom, izgovorim.
Ona podigne svoje plave oči prema meni, znatiželjno promatrajući svaku crtu na mojem licu, kao da se pokušava uvjeriti govorim li istinu.
"Z-z...", progovori kroz drhtaje, ali ne mogu je ništa razumijeti.
"Što?" približim joj se još više, a ona se, za čudo, uopće ne pomjeri. Ili je bila zauzeta svojim mislima pa nije ni shvatila moju namjeru ili se jednostavno osjeća ugodno u mojoj blizini. Ne znam zašto, ali duboko se nadam da je riječ o onome drugom.
Na trenutak zatvara oči i grize svoju usnicu zubima, kao da ovo što će sada napraviti zahtjeva jedan veliki napor i trud. "Z-zašto s-si u j-jednom trenutku t-tako dob-bar prem-ma meni, a v-već u dr-rugom loš?" ponovno otvori svoje plave oči i duboko me pogleda.
Progutam pljuvačku koja mi se naglo nakupila u ustima. Što joj mogu uopće reći? Hej, znaš, ja ne podnosim tvojeg oca baš najbolje, pa sam svoj bijes odlučio iskaliti na tebi. Mislio sam da si razmažena princezica koja ne zna reći jednu suvislu rečenicu. Oprosti, imao sam krivo mišljenje... da to bi sigurno jako dobro završilo.
"Ne znam", na kraju slegnem ramenima jer ništa bolje ne znam napraviti. "Jednostavno se nakupilo toga u meni, znaš? Mama me tjera da upišem studij koji mi se ne sviđa, a James je ovdje da ju podupire još više u njezinim namjerama. Sada zna i za bend koji sam skrivao tolike godine od nje. Otkada je tata umro, brani nam išta što ima veze s glazbom jer ga ona previše podsjeća na njega. To još i mogu razumijeti, ali ne mogu razumijeti da me tjera na nešto što ne želim, razumiješ?"
Polako kimne, ali znam da me ne može razumijeti. Nitko ne može biti toliko sjeban trenutno kao ja.
"A onda si naišla i ti", nastavim, s grčom u grlu. "Bila si toliko nevina i neiskvarena da me nešto tjeralo da te povrijedim. Izgledala si kao da vodiš savršen život i da si savršeno sretna, a to je ono što nisam podnosio u tome trenutku. Još me više smetalo to što nisi govorila. Mislio sam da se držiš iznad nas svih i da mi nismo vrijedni tvoga društva, ali prevario sam se. I žao mi je zbog toga", polako dignem pogled prema njoj i ugledam njezine plave oči koje su sada razrogačeno buljile u moje.
"T-ti s-si m-m...islio da-a s-sam ja umišlje-ena?" prošapće skroz tiho, ali mogu osjetiti bol u njezinom glasu.
"Ne baš da si umišljena", automatski odmahnem glavom, psujući u sebi zato što nisam pazio na svoju jezičinu. "Nego da mi nismo vrijedni tvojeg društva."
Mogu primjetiti suze u njezinim očima. Njezina ruka počela je drhtati, a lice se crveniti. Nešto se trenutno događa s njom i to nešto definitivno nije u redu. Povuče svoju ruku k sebi i odmakne se od mene, skupljajući ruke oko svojih nogu i stiskajući se na samome kraju kreveta.
"Ptičice, što se događa?" uplašeno ju pogledam. Počela je žustro odmahivati glavom dok njene ruke drhtavo primaju njezinu plavu kosu i snažno je povlače, a suze klize niz njezino lice poput potoka.
Ne izgleda dobro i moram reagirati. Nikada nisam vidio takav napadaj pred sobom, zapravo, nikada nisam vidio neku osobu u takvom stanju. Svijestan sam činjenice da se nešto s njom događa, ali nisam uspio dokučiti što to točno. Jedino što mi je trenutno u glavi jest ona i kako joj pomoći.
"Alex", kliznem na pod i polako joj se približim, pokušavajući što nježnije otrgnuti njezine ruke s njezine kose i natjerati je da me pogleda. Ali bezuspješno. Uronila je glavu u svoja koljena i uporno odbija pogledati u mene.
"Alex ako sam nešto krivo napravio, oprosti mi", tiho prošapćem. "Ali moraš mi reći što ti je jer ti inače ne mogu pomoći", drhtavim rukama krenem prema njezinom licu. Kada opipam njezinu bradu, podignem ju prema gore i natjeram ju da me pogleda protiv svoje volje.
"Možeš mi vjerovati", polako kimnem i čekam da reagira.
No ona učini stvar kojoj se nisam ni najmanje nadao. Obavije svoje ruke oko mojeg vrata i uroni svoju glavu u moju majicu. Osjetim trnce kako mahnito počinju divljati po mojem tijelu i onu gamad u trbuhu koju nisam osjetio još od Lacey.
Koji kurac se događa sa mnom?
"P-prije nekoliko g-godina p-počele su moje patnje", odmakne se od mene i kroz duboki udah progovori. Sjedne se ponovno na krevet, ovoga puta ne puštajući svoju ruku iz moje. Sjednem se pored nje i čekam da nastavi.
"T-to j-je b-bilo vrijeme k-k-a-ada su se moji razvodi-li. U -jednoj s-sekundi, cij-jeli moj -s-v-vijet se srušio. Saznala sa-am da bol-lujem od soc-cijal-lne anek-sioz-znosti, b-bolesti k-k-o-oja iz-aziva u m-meni str-rah od drugih lju-d-i", naglo zatvori svoje oči i mogu osjetiti kako je učvrstila svoj stisak na mojoj ruci.
Ali to je sve manje bitno jer osjećam neki pritisak u sebi, kao da me steže i želi ugušiti, pokazati mi kakva sam jebena budala ispao nakon svega što sam joj priredio, nakon svega kroz što je prošla samo zbog moje sebičnosti.
Nikada nisam ispao gluplji nego sada pred njom, kada sam pokunjeno spustio glavu jer se nisam usudio gledati u tog anđela. Ne usudim se gledati u nju nakon svega.
Ispao sam kao najveći zločinac. Ponio sam se prema njoj kao zadnji idiot, a zašto? Zato što sam osjećao bijes i mržnju prema Jamesu, pa sam automatski morao nanijeti bol i njegovoj kćeri koja nije bila ni kriva ni dužna, ali je morala ispaštati zbog svojeg glupog oca.
Taj osjećaj sramote progonit će me do kraja života. Ta je djevojka imala prije nekoliko minuta napadaj pred mojim očima, napadaj čiji sam ja uzročnik. Osjećam kako mi se želudac prevrće na samu pomisao da sam nekome nanio takvu bol. Ne kažu uzalud da je verbalna bol puno jača od fizičke. Ja sam nju nesvjesno vrijeđao, a ona je svjesno tonula u bol uzrokovanu mojim riječima.
Izrugivao sam joj se, ismijavao njezin strah, a mogao sam ja biti na njenome mjestu. Mogao sam ja biti taj koji se boji progovoriti s drugim ljudima i koji ne može podnijeti samoga sebe kada se nađe u nepoznatom društvu i okolini.
Ona je za mene bila samo još jedna obična djevojka.
Za nju, ja sam bio potpuni stranac koji joj je nanosio bol.