"Ženi je potrebno zagrliti dušu, srce i snove. Ne samo tijelo. To može svatko."
*********************
Prije samo par sati, bila sam uvjerena da ću zaspati u trenu. Sada ležim u krevetu i piljim u strop. San me zaobilazi u širokom luku, a to mi samo zadaje dodatan nemir.
Otišao je kad je film završio. Ja radnju nisam pratila. Nisam se uspjela skoncentrirati na ništa, osim na njega.
Aleksandar je bio u mom stančiću. Na mome kauču. Kraj mene. Izašao je kroz vrata sa osmjehom na licu. Zaključala sam i ostala držati ruku na kvaki. Možda jer sam ga još uvijek osjetila. Bila sam sigurna da stoji s druge strane.
- Majo... - moje mi ime nikada nije zvučalo ljepše. - Sutra ja biram film.
Naslonila sam se na vrata i rukom prekrila usta da utišam svoj smijeh. Zamišljala sam onaj seksi cerek na njegovim usnama. Tek sam tada čula korake koji odlaze.
Doći će ponovno?
A ja sam ushićena kao malo dijete...
Jutro sam provela u istraživanju. I ništa nisam saznala. Na koliko god sam vrata pokucala, s koliko god ljudi pričala... Firma je moja. Novci su moji. I tu je kraj informacijama. Kao da tražim da mi otkriju vojnu tajnu. Iscrpljena od vrćenja u krug sjednem u kafić i nazovem Taru. Odzvoni do kraja, ali mi se ne javi.
Pokupim Filipa u školi i krenem doma kad mi mobitel zazvoni u džepu.
- Hej, draga. Na poslu sam. Nisam čula da si zvala.
Osjetim olakšanje kad čujem poznati glas.
- Oh, nisam htjela smetati. Samo me zanimalo ako si slobodna kasnije za kavu? - pozivam se sama k njoj, jer ne daj bože da ona poželi k meni u moj sirotinjski stančić.
Aleksa si pustila unutra. - podsjeti me moja podsvijest.
Zapravo pustila sam ga, jer sam u tom trenutku bila sigurna da ne bi odustao od svoje namjere. Ako sam u nešto naučila u vezi braće Klimov, to je da su uporni i tvrdoglavi. I ako je Aleksandar odlučio provesti večer sa mnom, to bi učinio na ovaj ili onaj način.
I na kraju krajeva, osjećala sam se divno i opušteno. A on kao da nije primjećivao okolinu. Ili se dobro trudio da ničime ne odaje koliko ga je šokiralo mjesto koje zovem dom.
- Naravno, dođite k nama kad želite. Ja sad krećem iz Studia.
Uz potvrdan odgovor poklopim. Sjednem na kauč i zagledam se u Filipa koji sjedi za malenim stolom i crta temperama dok ljulja nogicama naprijed natrag. Toplina mi zagrije srce. Odupirem se da ustanem i snažno ga zagrlim. Zato jer znam da je u svom oblačku sreće, dok kistom iscrtava bijelu površinu papira.
Otpuhnem, pa se oslonim odjednom svijesna onoga što radim. Do sada sam na druženje s Tarom gledala kao na razbibrigu i bijeg od stvarnosti. Odlazila sam k njoj kako bi se naša dječica zajedno igrala. A sada ništa od toga nije u mojoj podsvijesti. Ona vrišti samo jedno ime. Njegovo ime. I to je razlog mojih čestih posjeta Tari.
Čini li me to lošom osobom? To što sam sebi na prvom mjestu. Vjerujem da da, jer se ne osjećam potpuno. Ne osjećam se sretno. A najgore od svega, duboko u meni izvire strah kojeg ne mogu, niti znam opisati.
Prije no što sam pokucala na vrata Tarinog doma, unutra sam začula smijuljenje. Kristijan je otvorio vrata uz širok osmijeh kad je ugledao Filipa. Hodala sam iza dječaka prema kuhinji.
- Tara, Filip i ja idemo van. - Kiki poviče i u trku izlaze prema terasi.
- Hej, draga, stigla si. - Tara me ljubi u obraz.
Iza njenog se ramena zagledam u čisti seksipil. Neka mi nelagoda prostruji tijelom. Aleksandar stoji naslonjen na ormarić samo u boksericama. Trepćem i upijam prizor. Crna mi misao okupira mozak i koliko god je ne želim prihvatiti, crv sumnje mi ne daje mira.
Gdje je Sebastian? Zašto je Aleks tu? Zašto nije obučen? Zašto me tako hladno promatra?
Nižem pitanje za pitanjem. Nijemo molim za odgovore, iako znam da nemam prava miješati se.
Tara to ne bi učinila. Ne nikako. Ili bi? Jesam li se ponovno prevarila u nekome? Mislila da je nešto što nije?
Koji se vrag dešava?
Tara spušta šalicu kave ispred mene u trenutku kad Aleks uz kratak pozdrav odjuri.
Kao neki robot razgovaram sa Tarom pogledavajući na sat i samo čekam da se maknem. Ne mogu otići odmah, jer bi shvatila da nešto ne štima, a to joj zadovoljstvo neću priuštiti.
Zar je moguće da njih dvoje nešto muljaju?
Pitaj je. Pitaj je. - glasić u mojoj glavi vrišti iz petnih žila.
Ali to ne učinim. Sat vremena kasnije otključavam svoj stančić. Umorno se krećem po stanu. Pokušavam se zaokupiti čišćenjem samo da ne mislim o onome što sam zatekla. Donesla sam zaključak naprečac. Sigurna sam da postoji objašnjenje. Zašto sam onda šutjela?
Točno u deset sati navečer iz polusna trgnulo me kucanje na vratima. Znala sam tko se nalazi s druge strane. I nisam mu htjela otvoriti. Ali onaj izdajnički dio mene bio je jači, pa naglo potegnem kvaku.
- Majo... - tihi je šapat bio sve što sam čula prije no što me obuhvatio ispod guzice, podignuo s poda, prislonio na zid i napao moje usne.
I više nije postojalo ništa na svijetu osim nas dvoje. Naše je disanje i stenjanje odjekivalo stanom. Pritiskao me svojim čvrstim tijelom. Gutao moje jecaje. Palio mi sva čula...
- Mama... Mama... - nježna me rukica stisnula za rame. - Mama... Zvoni ti mobitel.
Uspravila sam se kao oparena. Filip je odskočio korak unatrag. Treptala sam i gledala oko sebe. Ubrzano sam disala.
Zaspala sam. Sve je to bio san.
- O, jebem ti... - zastenjem, oslonjena licem na dlanove.
Šta je taj san uopće značio? Službeno sam prolupala. Definitivno.
- Mama, idemo kod Kikija? - Filip me vraća u stvarnost.
- Da, da. Sad ću zvati Taru natrag. - pričam zadihano, kao da sam upravo pretrčala maraton.
Filip me čudno promatra i to s potpunim pravom. Strah me ga i pitati jesam li pričala u snu. Stvarno se nadam da nisam, jer kako bih djetetu od šest godina objasnila šta je mama upravo sanjala.
A bio je to tako živopisan san. Jako je loše počeo, ali kraj je nadmašio sve. Šteta da nije još malo potrajalo. Slike mi se vraćaju u bljeskovima i ne mogu ih se otarasiti. Čak niti ne želim.
*******************
- Draga, jesi li ok? - pita me Tara, pa otpije gutljaj ledene kave.
Odlutala sam mislima dok su Tara i Nelly ćaskale. Nisam ih čula ni riječi. Kriomice ispod naočala pogledavam u susjedno dvorište i mislima ga dozivam.
- Je, je. Malo sam se zamislila. - nasmiješim se nekako slabašno.
- Zna li ona? - Nelly tiho promrmlja.
- Nelly! - Tara cokne i odmahuje glavom.
- Znam li šta? - pogledavam naizmjence u jednu, pa u drugu.
Šutke se promatraju. Čini mi se kao da vode razgovor u mislima, a u meni raste neka napetost, jer želim znati o čemu Nelly govori. Ne slutim ništa dobro, no takva sam. Moram i želim znati. Pogotovo sada kada je načela temu. Neću im dati da se izvuču. Pokazati ću im svoju upornu stranu ako treba, jer imam neki osjećaj da je ovo ono što bih morala čuti.
- Tara? - gledam je i čekam da se okrene prema meni.
- Majo, Sanja nam je ukomirana od subote kad ste bile vani. - Nelly započinje umjesto Tare.
- Ukomirana? - upitno ponovim, jer nikako nisam shvatila tu rečenicu.
- Vidi, ovako... Hm.. - Tara pročisti grlo. - Ne znam od kuda da počnem...
- Ne okolišaj. Ne postoji lijep način da joj to kažeš. - Nelly se ubaci, pa laktovima osloni na stol. - Sanja je zaljubljena u Aleksandra. Baš kao i ti. Prisustvovala je njegovoj naklonosti k tebi i sad je žena pala u depresiju. Pokušava ga zavesti od kad je stigao. I ti si joj to u startu uništila. Trenutno joj nisi najomiljenija osoba. Znaš kakve smo mi žene. Odmah u drugoj ženi vidimo suparnicu. - teatralno naglasi.
- Dobro, Nelly, malo je to previše dramatično rečeno, ne misliš li? - Tara otpuhne i odmahne rukom, pa usmjeri svoju pažnju na mene. - Draga, Nelly je htjela reći da nam je Sanja malo tužna, jer je uvjerena da nema više nikakve šanse kod mog dragog susjeda koji upravo gleda prema nama.
Naglo se okrenem, odgurnem se u stolici, pogledam iza sebe što izazove gromoglasan smijeh kod ove dvije kokoške. Vrludam pogledom, ali njega nema nigdje. Jesam li slijepa ili?
- Samo želim dokazati Nelly da sam u pravu? - Tara se smješka. - Majo moja, tako si pečena. I nemaš pojma koliko suosjećam s tobom. Sve sam to, ne tako davno i sama prolazila.
Oslonim se natrag u stolici i zurim u njih. Dignula me na foru, mudrijašica jedna. Izvijem usne u tek primjetan smiješak.
Da im priznam svoje osjećaje? Jesam li spremna podijeliti to s nekim? Poznajem li ih dovoljno da im mogu vjerovati?
Poraženo spuštam pogled. Sanja je u njihovim životima puno duže od mene i bez obzira na to jesam li im draga, bez obzira na to što su me prihvatile, realnost je takva da bi trebale biti na Sanjinoj strani. A ja ne želim postati neželjena u njihovom društvu, jer to je nešto dobro u mom životu nakon dugo vremena. Ne želim da Sanja u meni vidi konkurenciju. Želim da u meni ima prijateljicu.
- Priznajem, sviđa mi se. - progovaram nakon duge pauze. - Ali, ja joj neću stajati na putu. Između mene i Aleksandra nikada ništa neće biti. Baš nikada. Zato jer ja to ne želim, a sumnjam da on mene gleda drugačije osim kao novog člana vašeg društva. Osim toga...
- E, sad sereš, Majo! - Nelly upire prstom u mene. - Možda me ne poznaješ dovoljno dobro, ali znaj da ja imam njuh za takve stvari. - kažiprstom lupka po svom prćastom nosiću.
- Ovog se puta moram složiti s Nelly. - Tara kima glavom. - To što ti osjećaš nije samo fizička privlačnost. To je, draga moja, onaj osjećaj za koji se vrijedi boriti. Što prije prihvatiš, biti će ti lakše.
- A ona ti priča iz vlastitog iskustva. - Nelly nadoda.
- Ok, ok. Polako. - podižem ruku da ih ušutkam. - Sve ste krivo povezale. Aleks se meni ne sviđa na takav način. Lijep je dečko, i svatko tko kaže suprotno, ili je slijep ili laže. Ali kao prvo... - podignem kažiprst dok nabrajam. - Meni ne treba muškarac u životu. Ja i Filip se savršeno dobro snalazimo i sami. Kao drugo, recite Sanji da je sve krivo shvatila i da sam ja zadnja koja bi joj stajala na putu, i kao treće, i da jesam spremna pustiti nekoga u život, to sigurno ne bi bio netko kao Aleks.
Nelly zaiskre oči na trenutak, pa tihim glasom upita. - Zašto ne Aleks?
- Molim te, Nelly, gospođice sa savršenim njuhom. Čudi me da ne znaš odgovor na to pitanje. - otpuhnem umorna od ovog razgovora.
- Mislim da znam, samo želim to čuti od tebe. Kažeš, sviđa ti se. U čemu je onda problem?
Izaziva me. Želi da pokleknem, da joj priznam koliko maštam o njemu. Koliko želim da ga imam samo za sebe. Ako to učinim, to će im biti samo vjetar u leđa da nas pokušaju spojiti. A to se nipošto ne smije desiti. Moram misliti na još jedno biće za koje sam odgovorna. Mog sina koji mi je sve na svijetu.
Aleksandra mogu pustiti u svoj život, mogu ga i bolovati, mogu biti povrijeđena i ostavljena, ali ne mogu to priuštiti Filipu. On je još nevina duša, koja ne smije ispaštati radi mojih loših izbora i zato moram ovome staviti točku na i. Moram ih uvjeriti da za mene i Aleksa nema nikakve nade.
- On je obični ženskaroš. - dreknem. - Da ga pustim blizu k sebi pa poslije ližem svoje rane? Ne, hvala. On je nezreo, dijete u duši velikog zavodnika. Nije on za ozbiljne veze, a ja na ništa manje nisam spremna pristati. Zapravo, nisam još uvijek spremna na nikakva vezivanja. - brbljam bez prestanka. - Ponavljam vam, sve ste krivo shvatile. Ja sam samo obična cura kojoj je zgodan tamo neki tip, a taj isti tip živi da bi se provodio. Njemu ništa u životu nije dovoljno zanimljivo da bi se tome posvetio. Meni takav nije potreban. Jesam li bila dovoljno jasna? I kvragu, želim biti uzor svom sinu. Ako se zaljubim ikada, to će biti netko tko može biti očinska figura mome sinu.
- A ti si uvjerena da Aleks to ne bi mogao? - Tara pita sa smješkom koji joj lebdi na usnama. - Sebastian je prihvatio sina moje sestre kao svoje dijete. Toliko je velik čovjek u duši. Zašto misliš da je Aleksandar drugačiji?
- Jer je nezreo. - otpuhnem i zagledam se u dječicu pokraj bazena.
Smiju se i trčkaraju bacajući vodene balone.
- Po čemu si to točno zaključila? - pita me Nelly dok vadi mobitel iz torbice.
- Mislim da ga nisi dovoljno upoznala. Ne tražim od tebe ništa, osim da mu daš priliku. - Tara se ubaci prije no što odgovorim.
- Ali ja to ne želim. - odlučna sam. - I ako mu želite namjestiti curu, namjestite mu Sanju. Mene izostavite iz ove priče. Ja ga ne želim.
Neka hladna jeza prođe mi niz kralježnicu. Neka viša sila ne dozvoljava mi da pomaknem tijelo. Sjedim kao ukipljena, dok mi se vrlo poznat miris uvlači u nosnice. Stisnem zube, vilica mi se napne i ubrzano dišem, bez obzira što pokušavam ostati pribrana.
Polako okrećem glavu i razori me potres, potopi me poplava, sprži me lavina. Tamno zelene oči hladno zure u mene. Kao da me prvi puta vidi. Kao da sam mu užasno odbojna. A meni srce krvari od tog pogleda, dok mi ponovno u bljeskovima stižu scene iz sna.
Upijam mu crte lica i svaki trzaj stisnute vilice. Polako spuštam kapke odjednom željna da san postane java. Želim okusiti te usne, dotaknuti to tijelo. Zapetljati prste u toj tamnoj kosi i prepustiti se užitku.
A sad sam sve usrala... Znam da je čuo, samo se pitam koliko. Je li tek stigao ili već duže vrijeme sluša kako ga pljuvam? Kako izgovaram jednu laž za drugom... Pogledom bih preklinjala Taru da me spasi, ali ne mogu prekinuti kontakt koji imam s njim.
O, jebem ti, stvarno sam zaglibila... Cure su bile u pravu. Spržena sam...
- Bok, Aleks! - Nelly ga pozdravlja, Tara se smijulji, a ja jedva primjetno kimnem glavom u znak pozdrava.
- Slušaj me, Majo, i slušaj me dobro. - hrapavim glasom progovara, gledajući samo u mene.
Djevojkama ne uzvrati pozdrav. Sva se naježim. Usta mi osuše. Krajem oka vidim Nelly i Taru kako se naginju bliže da čuju što će reći. Ja više niti ne dišem.
- Dokazat ću ti da mogu biti sve suprotno od toga što misliš o meni. I iako znam da sva goriš da te dotaknem, da ti se zapravo sviđam upravo ovakav kakvog me zamišljaš, neću te taknuti dok me za to ne budeš preklinjala. A onda kad se to desi, kunem ti se Bogom da nikada nećeš poželjeti nikoga drugoga osim mene. - ustane sa istim hladnim izrazom lica, pa pogleda u Taru. - Princeza još spava?
- Da, ali možeš ići k njoj. Vrijeme je da se probudi. - nježno mu se nasmiješi.
- Pa, dakle... - Nelly grize usnicu, jer se suzdržava da ne prasne u smijeh. - Moram vidjeti gdje je Andrej. Sad sam užasno napaljena.
Zuji mi u ušima od ponavljanja njegovih riječi. Ovaj je muškarac poguban za mene, a zapravo mi ništa nije učinio. Osim sto se ušuljao u svaku poru moje kože i umjesto da se borim da ga maknem od sebe, meni užasno paše ovaj osjećaj topline oko srca.
Vrijeme je da skujem neki drugi plan... Da se spasim, dok nisam skroz potonula...