( tako mi je žaoo što nastavak kasni, stvarno nemate pojma kako se osjećam zbog toga. No u ovih par tjedana se toliko toga izdogađalo... Ušla sam u neku vrstu depresije koja me hvatala cijelu prošlu godinu i bojala sam se da će me i ove godine pobjediti, ali Hvala Bogu nije. I kada sam pokušala pisati, to su bile tako glupe rečenice da bih uvijek samo izbrisala i krenula ispočetka. Još mi je cijeli ovaj mjesec prenatrpan testovima jer je kraj polugodišta i još sam krenula na vozački tako da stvarno ne stižem. Želim Vam se zahvaliti 4.73 K pregleda i 508 voteova, ljudi nemate pojma koliko mi to znači. Stvarno se trudim oko ove priče i želim da ispadne bolja od prethodne jer je ona prošla stvarno bila djetinjasta. Da ne duljim dalje, hvala vam na svemu ❤. Ostavite vote i svoje mišljenje. Koji usputni je uvijek dobro došao. Hvala na svemu. Volim vas 💜💜💜 )
/Alex/
Zrake sunca probudiše me iz čvrstog sna. Ni ne otvorivši oči, u mojoj glavi sijevne bol kakvu još nikada nisam do sada osjetila.
Ustanem se s jastuka i primim se za glavu, suzdržavajući se od jaukanja. Bol je neopisiva i ne mogu procijeniti gdje je točno njezin izvor. Kao da me netko mlatio po cijelom licu, tjemenu, čupao me za kosu...
Pokušam duboko udahnuti i shvatim da mi se želudac okreće. Zaboravim na bol u glavi i stavljam ruku na usta dok mičem pokrivač sa sebe i jurim prema kupaonici, koja mi se trenutno činila kao da je miljama daleko, a ne samo nekoliko koraka.
Ni ne otvorivši vrata, pohitam prema wc školjci, naginjući svoje lice prema dolje. U sljedećem trenutku izbacim sav sadržaj koji mi je bio u želucu, a u ustima osjetim onaj odvratni okus koji ostane nakon povraćanja.
"Alex!" poskočim i primim se za prsa. Celeste uleti u wc kada primjeti kako bespomoćno klečim na podu. "Jesi li dobro?"
"Bilo je i boljih dana", stavim ruke na svoja usta. Ponovno osjetim onu bol u glavi koja se ovog puta vratila jača i uronim ju u svoja ramena, sakrivši lice od Celeste koja pomakne pramen moje kose iza uha.
"Rekla sam ti sinoć da ne pretjeruješ s alkoholom, ali ti me nisi slušala", njen ton glasa je brižan, ali u drugu ruku opet optužujući. Možda sam je ipak trebala poslušati. Ali jučer sam se tako dobro zabavila da se nisam mogla kontrolirati.
Ali čekaj... što se jučer uopće desilo?
Pokušam prizvati sjećanja u misli, ali nije moguće. Sve mi je u nekakvoj magli. Sjećam se samo da sam se smijala onom konobaru i da sam plesala sa Celeste na podiju, ali sve drugo potpuno je izbrisano u mojoj glavi, kao da se nikada nije ni desilo.
"Oprosti", izdahnem i dignem pogled prema njoj koja me sa suosjećanjem promatra.
"U redu je", odmahne glavom. "Zapravo bih ja trebala biti ta koja bi se trebala ispričavati. Žao mi je što si morala slušati prepirku od mene i Justina sinoć. Trebala sam biti malo obzirnija", zbunjeno skupim obrve jer se ne sjećam baš nikakve svađe između njih dvoje.
"Kakva svađa?"
"Ne sjećaš se?" odmahnem glavom, postavši znatiželjna. Sada shvaćam ljude u filmovima koji su se pokušali prisjetiti onoga što im se dogodilo za vrijeme mamurluka, ali nisu uspjeli. Kao da je nastupila neka određena amnezija. Pokušavaš napraviti sve, ali svaki pokušaj je uzaludan i već unaprijed osuđen na propast.
"Možda je i bolje tako", razočarano izdahnem jer sam očekivala drugu priču.
Što se to sinoć dogodilo? Što mi je promaklo?
Celeste mi pomogne ustati dok ja razbijam još uvijek svoju glavu s pitanjima, iako znam da se neću uspjeti sjetiti.
Zašto se nisam zaustavila s alkoholom kada me Celeste upozorila nego sam tupila po svome? Tko zna kakve sam sve gluposti sinoć napravila.. Možda sam se čak i osramotila...
Pri toj me pomisli ulovi grč u trbuhu od kojeg mi se ponovno diže želudac. Duboko udahnem i progutam slinu kako bih spriječila još jedno guranje glave u wc školjku jer ne želim opet osjetiti taj odvratni osjećaj koji mi je još uvijek u ustima.
"Hoćeš li da ti donesem neke tablete?" Celeste me pridrži za rame nakon što se zateturam zbog vrtoglavice koja mi ne dopušta da normalno razmišljam.
Kimnem dok mi ona pomogne da sjednem na kadu. Izađe iz wc-a, ostavljajući me samu. Primam se jednom rukom za trbuh, a drugom za glavu i ne znam koja je bol gora.
Hoće li ovo ikada proći?
Celeste se vraća u wc i pruža mi bijelu tableticu okrugla oblika, a nakon toga i čašu vode koju je donijela sa sobom.
"Popij", govori mi dok guram tabletu u usta, a potom ispijam vodu iz čaše.
"Popušta li bol?" kimam dok držim oči zatvorene i nastojim ne osjećati trnce koji mi prolaze glavom. Imam osjećaj kao da me netko bode iglicama, bol nije jaka, ali je iritantna.
Ustanem se s kade, a Celeste me drži za ruku. Pomogne mi da se vratim u sobu. Legnem se na krevet i pogledam u strop, još uvijek osjećajući kako mi u glavi trnci pulsiraju. Imam osjećaj kao da će mi svakog trenutka neki dio tijela otkazati od otupljenosti.
To je to. Više nikada neću piti, makar se osjećala dobro u svojoj koži. Neću podnositi ovakve muke za sreću koja bi bila kratkog vijeka.
"Djevojke", poskočim od glasa koji mi dopre do ušiju. Tata stoji na vratima moje sobe koja nismo zatvorile.
"James? Otkud ti kod kuće u ovo doba?" Celeste uspije sakriti svoje iznenađenje za razliku od mene. Ja nikada nisam uspjevala glumiti pred tatom ili sam bila loša glumica. Bitno je to da je on uvijek znao kada nešto nije bilo u redu sa mnom.
"Celeste danas je subota", podsjeti ju tata, a ona kimne uzvrativši s jednim, razvučenim aha. Ustane se s kreveta i oprezno me pogleda.
"Idem se obući", kaže, a ja je tek sada odmjerim i shvatim da još uvijek nosi onu svoju pidžamu s jednorozima.
Molećivo je pogledam. Ne mogu ostati s tatom sama u ovome stanju. Još mi uvijek smrdi iz usta, a on nanjuši ono što skrivam na kilometre. Ako sazna da sam jučer otišla bez dozvole i da sam se napila, neću dobro završiti.
Još uvijek su mi u sjećanja urezane moje nepodopštine koje sam izvodila kao mala. Dok smo još bili obitelj i živjeli zajedno, tata je bio taj stroži roditelj koji mi je postavljao granice i ograničenja. Ako bih slučajno ostala u parku predugo ili odbila pojesti ono što se serviralo na stolu, slijedila bi kazna.
Možda dugo nije bio prisutan u mom životu, ali još uvijek je moj autoritet i znam da bi se razočarao da sazna da sam se iskradala sinoć iz kuće i napila se do tog stanja da danas ne mogu ni na nogama stajati bez nečije pomoći.
Celeste ne primjeti signale koje joj šaljem i ostavi me samu s mojim ocem. Sjednem natrag na krevet kako se ne bih odmah odala, nadajući se da će se ona što prije vratiti.
Tata mi se približi i sjedne pokraj mene. "Nismo imali baš puno prilike razgovarati nas dvoje ovih dana baš, zar ne?"
"Možda", slegnem ramenima. "Nisam ti htjela smetati dok si zaposlen."
Mogu osjetiti njegov blagi osmijeh na usnicama dok mi pomiče pramen kose iza uha. "Ti dobro znaš da mi nisi smetnja. Već sam ti rekao ako ikada zatrebaš razgovor da sam ovdje."
"Znam", kimnem. "Ali ne želim da misliš kako mi nije lijepo ovdje jer zaista je. Nisam se nadala da će mi se toliko svidjeti kada sam sjela na avion za Orlando."
"Vidim. Zbližila si se sa Celeste."
"Da. Napokon mogu progovoriti s nekim bez pritiska", zahvalna sam na tome.
Celeste je jedina osoba koja me natjerala da progovorim. Drugi bi samo otišli kada bi shvatili tko sam. Pobjegli bi kao da su sreli vraga utjelovljenog u tijelu cure koja samo nepomično stoji dok njezin glas želi nešto reći, ali ta borba koju vodi je predvidljiva i nikada ne završava u korist želje. Strah je bio taj koji bi uvijek nadvladavao, a onda bi drugi odmah odustali, no Celeste nije. Ona me natjerala da prolazim kroz pakao kako bih propjevala. Mučila me, izvlačila iz mene riječi, ali na kraju je uspjela. Napokon mogu razgovarati s nekim drugim, a da to nisu moji roditelji ili Hale. Napokon mogu reći da imam prijateljicu.
"Znao sam da ćeš uspjeti", tata me pogladi po leđima što mi trenutno jako paše jer mi popušta bol. "Žao mi je samo što nisam imao više vremena ovih dana. Što kažeš da sutra odemo na neki mali izlet? Samo ti i ja?"
"To mi se čini kao odlična ideja", nasmiješim se. Tek sada, dok ovo govori, dobivam osjećaj da ovo vrijeme koje sam ovdje uopće nisam provela sa svojim ocem. Čak nisam osjećala ni potrebu.
"Znam jedno mjesto koje će ti se svidjeti. Podsjetit će te na Primrose Hill. Mislim da nema mjesta s više zelenila na Floridi nego tamo", razvučem usnice u osmijeh od uha do uha. Nije zaboravio na moje najdraže mjesto na svijetu.
Zapravo, on je razlog zbog kojeg sam i zavoljela Primrose Hill toliko koliko i jesam. Dok smo još bili obitelj, provodili bi tamo nedeljna popodneva, organizirajući piknike samo za nas troje. Mama bi spremila u košaru hranu za okrijepu, a tata se uvijek pobrinuo za to da nam ne bude dosadno. Možda je to razlog i zašto sam tako vezana za to mjesto, ono me još uvijek podsjeća na obitelj koju sam ranih dana izgubila.
Voljela bih se vratiti u to doba kada nije bilo mojih strahova, prije nego što su počele te njihove svađe i tatina izbivanja. Doba kada sam bila samo nevino dijete, puno optimizma za svoju budućnost. Ne sjećam se kada sam točno prestala vjerovati da se u mojem životu mogu događati lijepe stvari, ne mogu odrediti kada sam ih točno izbrisala svojim ružnim mislima.
"Jedva čekam", odgovorim tati, razmišljajući kakav će to biti izlet bez mame.
/Justin/
Probdjeti cijelu noć... to mi se nikada nije dogodilo, sve do sada. Još uvijek sjedim na svojem krevetu, naslonjen na uzglavlje i zbunjeno gledam u neku točku ispred sebe.
Mislim da nisam do sada primjetio koliko su bistre njezine oči. Kao da gledaš u neki ocean kojem ne možeš odrediti kraj. Duboke, prodorne, plave, posebne... kao dva dragulja.
I njezine usne.
Iako je to bio kratki poljubac i iako sam svijestan činjenice da je bila pijana kada je to napravila, ne mogu negirati taj neki osjećaj koji se stvorio u meni nakon što su njezine usne dotaknule moje, kao da je neki trzaj prošao mojim tijelom.
Jedan dan tako povučena, a sljedeći je već potpuno otvorena i hrabra. Nikad nisam upoznao neku djevojku koja je toliko promijenjiva. U jednom mi se trenutku doima ranjivom, krhkom, nježnom, a već je u idućem neustrašiva, hrabra, nastrojena za svađu.
Moja ošamućenost traje vječno i ne vidim joj kraja. U glavi si postavljam brojna pitanja na koja mi jedino ona može dati odgovore, a ne znam kako ću doći do njih. Ne znam što danas mogu očekivati od te djevojke pune iznenađenja.
Zavibrira mi mobitel na noćnom ormariću. Na ekranu zasvijetli poruka koju sam dobio od Jacea, ali trenutno sam prelijen i prezauzet drugim stvarima da bih mu mogao odgovoriti.
Zaključam mobitel i ustanem se s kreveta, shvaćajući da neću ništa postići ako samo budem sjedio ovdje cijeli dan. Prvo će mama posumnjati da nešto nije u redu, a onda bi James upleo svoje prste i počeo istraživati moje jučerašnje aktivnosti. A kada bi saznao da sam mu odveo kćer u klub, e tek bi onda nastala prava drama.
James, kao pravi doktorčić i osoba koja je specijalizirala medicinu na Oxfordu, oštro se protivi konzumaciji alkohola ili bilo čega što bi moglo narušiti imalo organizam. A zbog pijane kćeri optužio bi nekoga za trovanje.
Ponovno mi zazvoni mobitel. Okrenem očima i otključam ekran kako bih pročitao Jaceovu poruku. Kao i obično, on ne zna napisati ništa pametno. Postavlja potpitanja o Celeste i pita jesmo li uspjeli izbjeći nevolju. Tko još ispituje takve gluposti?
Obrišem njegove poruke i vratim mobitel na noćni ormarić. Skinem majicu koju sam jučer nosio sa sebe zbog mirisa dima i izvučem prvu iz ormara koja mi je došla pod ruke.
S glavom punom misli i osjećaja koje ne mogu definirati, krenem prema kupaonici, zastajući ispred bidea na koji se naslanjam cijelom svojom težinom.
Pogledam se u ogledalo i shvatim koliko zapravo očajno izgledam. Podočnjaci su mi do poda, plava kosa strši na sve strane, oči su mi crvene, ili, bolje rečeno, krvave. Izgledam kao da nisam spavao danima.
Zapljusnem svoje lice hladnom vodom i umijem se. Danas ne osjećam potrebu ni za čim te odlučim ostati po prvi put ovoga ljeta kod kuće. I sam sebe zateknem tom odlukom, ali ju brzo opravdam time da ovakav ne mogu nigdje.
Operem zube kako bi isprao miris alkohola iz usta i navučem kapuljaču preko glave, iako je vani pakleno vruće. Napustim sobu i krenem prema dolje, donijevši odluku da izbjegnem svađu u rano jutro.
Potreba za zrakom sada je veća. Umjesto da pozdravim roditelje, produžujem ravno kroz malena vrata koja vode do stražnjeg dvorišta. Otvaram ih i u trenutku me zasljepljuje val vrućine i zraka sunca tako da mi ni kapuljača nije od neke pomoći.
Prisiljen sam staviti ruku na čelo kako bih mogao gledati. Uočim ležaljke i krenem prema njima, ali nakon par koraka ustuknem, zapanjen pojavom ispred sebe.
Plavokosa djevojka sjedi na jednoj od ležaljki, zamišljeno gledajući negdje ispred sebe. Iako se trudim, pogled mi zastane na njezinim usnicama koje su blago rastvorene. Osjećam kako mi grlo postaje suho, koliko god puta progutao pljuvačku.
"Alex?" na odazov svojeg imena se trgne i okrene prema meni. Kada me promotri, ukipi se zadržavajući dah u svojim ustima, tako da su joj inače blijedi obrazi poprimili crvenkastu nijansu.
Sigurno se sjetila onoga od sinoć.
Odlučim razbiti ovu neugodnu tišinu i sjednem se pored nje na prvu ležaljku koja je bila slobodna. Znam da joj ova situacija teško pada, ali nije jedina. Nakon onoga što se dogodilo jučer među nama, nakon neprospavane noći i njezine pojave koja ne napušta moju glavu, ovo mi jako teško pada.
Prije poljupca, mislio sam da će sve ići glatko. I stvarno jest. Pozvao sam je na svoj nastup kako bih joj se približio i kako bih držao Jamesa na daljini. Odlučio sam poslušati savjet svojih prijatelja i postati njezin prijatelj, ali onaj sinoćnji događaj je ostavio duboki trag u meni i pomutio moje planove.
"Kako si se provela sinoć?" progutam pljuvačku i odlučim krenuti polako. Pratim pokrete njezinih prstiju koje je počela nervozno lomiti u svojem krilu. Gdje je nestala ona odvažna djevojka od sinoć?
Činilo mi se kao vječnost prije nego što su njezine plave oči susrele moje. "D-dobro", govori isprekidano.
Dobro? To je sve što zna reći?
"S-samo... ne s-sjećam se baš najbolje š-što se dogodilo sinoć...", razrogačim svoje oči i osjetim neki pritisak u meni kao da je popustio od olakšanja.
Ona se ne sjeća poljupca?
"Ti se ne sjećaš ničega?"
"N-ne. Zar bi trebala?" Skupi svoje guste obrve u ravnu crtu.
"Ne", nervozno odmahnem glavom i skrenem pogled na vodu u bazenu koja mi je trenutno jedina djelovala umirujuće. Srce mi lupa kao ludo, a nemam pojma zbog čega.
Mogu osjetiti njezino teško disanje koje uzaludno pokušava prikriti. Ona odvažna djevojka od jučer je nestala kao da je nije nikad bilo. Preda mnom se ponovno nalazi ona krhka djevojka koja se boji podići glavu i izgovoriti jednu suvislu rečenicu.
Pomaknem pogled prema njoj. Gleda u svoje prste dok joj nekoliko plavih pramenova prikriva blijedilo na licu. Primjetim kako nervozno grize donju usnicu dok je sva njezina pažnja usmjerena na lomljenje prstiju.
Ne znam kako prije nisam primjetio to njezino lice. Te blage crte lica, taj mali prćasti nosić, roze usnice koje nervozno grize bijelim zubima i plavi pramenovi koji bodu u oči poput oštrica na ovom suncu... Cijela njezina pojava je tako prekrasna. Kao da gledam prizor anđela ispred sebe. Samo joj još nedostaju bijela krila.
Djevojka koja šuti, ali kada govori kao da govori glasom ptičjeg pjeva.
Ptičica.