/Alex/
Sjedim na drvenoj klupici punoj izrezbarenih srca i imena u parku Primrose Hilla. Miris božikovine mi ispunjava nosnice dok uživam u pogledu na London, grad koji je inače pod vječnim oblacima, ali sunce se iz nekog razloga danas odlučilo nasmiješiti.
Dok sam promatrala predivan prizor na staru jezgru mog rodnog grada, topli mi povjetarac mrsi kosu i tjera mi je u lice, tako mi pokušavajući zakloniti pogled.
Ovo je zadnje popodne koje ću provesti u Londonu, prije nego što sutra sjednem u avion za Orlando.
Uhvati me neki strah, koji je do sada tiho čučao u meni. Isplivat će sutra na površinu, potpuno sam sigurna u to.
-Ne razmišljaj negativno Alex. Jednom si dobila bitku, možeš i opet.
Ne znam jesam li spremna. Prošlo je dosta vremena otkad sam zadnji put imala napadaj pred strancima, ali još uvijek osjećam onu poznatu paniku i nervozu kada mi se netko nepoznati obrati. Kao da mi srce siđe u pete, a glas izgubi dar govora. Nikada nisam razumijela kako se meni to uspjelo dogoditi.
Ja, koja sam bila jako vesela kao dijete i voljela se družiti sa svima, odjednom sam počela paničariti kada bi mi se netko koga ne poznajem obratio. Svijet se polako rušio oko mene kao kula od karata, iako sam uzalud pokušavala boriti se s time. Stvarno sam pokušavala, ali nije uspjevalo. Kao da me nekakva sila spriječavala u mojem naumu.
Tada sam shvatila da nešto sa mnom nije u redu, zamrzila sam samu sebe, svaki djelić koji sam mogla. Odbijala sam napustiti kuću jer sam se samo u njoj osjećala sigurno, odbijala sam se čak pogledati u ogledalo. Mrzila sam sve u vezi sebe i milijun puta sam bila poželjela da me zemlja proguta.
Iako sam ja odustala od sebe, postojali su ljudi kojima je bilo stalo od mene i koji mi nisu dopustili da prekinem borbu. Mama me vodila stručnjacima za moju aneksioznost. Baš kada je planirala napokon odustati, upoznali smo gospođu Hale, ženu koja me naučila kako da pobijedim samu sebe.
I krenulo je na bolje, doista je. Napadaji su postali rijeđi, počela sam se bolje osjećati u svojoj koži. Uspjela sam progovoriti s par nepoznatih lica i više se nisam zatvarala u svoju sobu.
Ali taj maleni djelić straha još uvijek je dio mene i znam da bi mogao opet isplivati na površinu, pogotovo zato što idem na drugi kontinent, u drugi grad daleko od doma i osjećaja sigurnosti.
U isto vrijeme sam uzbuđena i uplašena. Uzbuđena jer ću nakon dugo vremena vidjeti tatu. Uplašena zato što ne znam kako ću se ponijeti prema njemu kada ga vidim.
Prošlo je pet godina od rastave i otkad sam ga vidjela. Nakon što se razveo od moje majke, nije imao više što raditi u Londonu pa se vratio na svoju rodnu Floridu, a ja sam ostala uz mamu. I sada, nakon pet godina koje su mi bile najgore u životu, pozvana sam na njegovo vjenčanje s drugom.
Dok sam ja vodila borbu sa samom sobom, moj je tata upoznao Amandu, svoju buduću suprugu. Na početku nisam mogla vjerovati kako je samo brzo zaboravio mamu, prezirala sam ga iz dna duše, ali s vremenom sam ga počela razumijeti.
I sada, nakon pet godina, opet ću vidjeti lice svog oca.
Milijun mi je pitanja proletilo glavom.
Kako će se ponašati? Hoće li me uopće prepoznati? Kako ću se ja ponašati pred njime? Hoće li preda mnom biti moj otac ili potpuni stranac?
Ne mogu odgovotiti ni na jedno pitanje što me čini nervoznom. Hoću li uopće uspjeti prebroditi i Orlando i Floridu bez napadaja? Hoću li uspjeti sama, na potpuno drugom kraju svijeta?
Moje negativne misli prekinute su tek kada mi zazvoni mobitel. Uzimam svoju torbu i posegnem za mobitelom koji je sada već pištao.
"Halo?" prislonim slušalicu na uho.
"Alex? Gdje si ti?" javi se zabrinuti mamin glas.
"Na Primrose Hillu sam", odvratim pokušavajući usmjeriti pažnju na razgovor s mamom iako me predivan pogled na zalazak sunca odvraća od toga.
"Još uvijek? Alex već je sunce počelo zalaziti", nastavi zabrinuto. Mama nije navikla da uopće izbivam iz kuće, štoviše bojala se za mene nakon svega što sam preživjela.
"Krenut ću sada, ne brini", umirim ju i nakon toga poklopim slušalicu i spremim mobitel.
Sunce je već bilo na zalasku, a roskasto je nebo dobilo tonove fluroscentne narančaste.
Zaljubljeno gledam u taj divni prizor koji ni umjetnik ne bi mogao naslikati, a onda se sjetim da moram krenuti kući k zabrinutoj majci.
Mrzovoljno sam se ustala i uzela svoje stvari koje su ležale na klupici. Torbu prebacim preko leđa i sjednem na svoj bicikl.
Baciim zadnji pogled na prizor koji je polako počeo blijediti dok ga je noć zamijenjivala.
"Zbogom Londone."
* * *
Heathrow, London
Buka ljudi s koferima na kotačiće parala mi je uši dok sam gurala svoj crni kofer kroz carinu. Nastojim ne gledati u sva ta nepoznata lica koja su me okruživala.
Hodam ispred sebe gledajući u pod kojim su moje noge hodale. Sve me više hvata taj poznati osjećaj panike. Sve se više osjećam nesigurno i nervozno. Prestrašeno.
Kao da me tek sada stvarnost udarila u glavu. Ja idem na drugi kraj svijeta, u nepoznati grad. Bit ću okružena ljudima koje ne poznajem, ocem kojeg nisam vidjela pet godina.
Mijenjam ovu sigurnost za nepoznato.
Mijenjam zelenilo Primrose Hilla za plaže, kišu za sunce, sigurnost za strah. I naposljetku, svoj rodni London za Orlando.
Dva mjeseca je preveliki period u kojem ću biti odvojena od svoga doma. Ne znam zašto sam uopće pristajala na ovo? Zašto sam pristala doći na vjenčanje, gledati oca kako priseže zavjete vjernosti drugoj i ostavila zabrinutu majku koja će biti udaljena kilometrima od mene?
Predala sam svoju avionsku kartu podrhtavajućom rukom. Žena me zabrinuto pogleda, ali ne reče ništa. Nesigurno sam nastavila malim hodnikom prema avionu.
"Svatko od nas posjeduje nekakav strah Alexandra. Stvar je u tome što neki ljudi znaju kontrolirati svoj strah, a ne mu dopustiti da on vladari nad njime", priča gospođa Hale dok ja gutam svaku njezinu riječ.
"Ali moj strah nije prirodan gospođo", pobunim se. "Nije prirodno bojati se drugih ljudi, živih osoba. Ja se ne bojim životinja, naprotiv, pred njima bih prije progovorila. Ja se bojim ljudi, bića istih sebi. Bojim se progovoriti s njima, biti u njihovom okruženju."
"Nijedan strah nije prirodan Alexandra. Postoje samo oni koji su urođeni u nama i oni koje steknemo tijekom života. Ali sami biramo kako ćemo se ponašati s njime. Ti si svojem dopustila da te nadvlada bez borbe. Predala si mu rat bez bitke. A ti si jedina koja ga može pobijediti. To ne može učiniti nitko drugi nego ti. Jer ti si lijek Alexandra, ti si lijek sama sebi."
"Ja sam lijek", tiho sam ponavljala u sebi nastojeći se umiriti. Kadgod bih osjetila ponovno paniku, počela bih se prisjećati savjeta koje mi je dala gospođa Hale.
Uspjela sam umiriti i ovaj put svoju paniku donekle. Ušla sam u avion i zauzela svoje mjesto do prozora. Zagledam se u zračnu luku Heathrow koju ću uskoro napustiti.
"Dobrodošli na BritAirwayes. Molimo Vas da zavežete svoje pojaseve zbog sigurnosti tijekom letenja. Želimo vam ugodan let", javi se stjuardesa na razglas. Poslušala sam njezinu molbu i zavezala se pojasom.
Trenutak kasnije, avion je počeo ubrzavati uzlijetanjem. Promatram kako avion napušta kopno i pitam se zašto nemam strah od visina.
Koje li ironije: bojim se pričati s ljudima, ali uživam gledati kroz prozor aviona, bez straha od visine. Zašto se ne mogu plašiti nečega normalnoga?
* * *
Orlando, Florida
Uzimam prtljagu s pokretne trake i krenem prema izlazu. Poznata je nervoza još uvijek prisutna, ali uspjevam je kontrolirati.
Kroz prozore zračne luke promatram novi krajolik koji mi je još uvijek stran. Sunce je obasjavalo grad koji se nadvio nad mnome, Orlando. Čini se tako nepoznatim, nesigurnim, opasnim.
Udahnem topli zrak na koji sam izašla. Cijela zračna luka vrvi ljudima koji čekaju pridošlice. U toj sam gužvi počela tražiti poznato lice svoga oca.
Panika me počinje lagano hvatati kada ga nisam uspjela pogledom pronaći. Što ako je zaboravio doći po mene? Što ako se predomislio oko svega ovoga i požalio što me pozvao? Što ako me ne želi vidjeti?
Osjećam kako mi se okreće želudac na moje lude misli. Kao da ću svakoga trenutka povraćati.
"Često smo mi sami uzrok svojih strahova Alexandra. Uvijek se sjeti toga prije nego što počneš paničariti i dobivati napadaje. Ti možeš sama sebe uništiti, ali možeš i sama sebe liječiti. Na tebi je da biraš."
Ponovno sam vrtila jedan od svojih razgovora s gospođom Hale u glavi.
Kako je moguće da uvijek bezveze paničarim? Od ničega stvorim uzbunu i problem.
"Alex?" doziva me nečiji duboki glas. Odmah sam prepoznala kome pripada i okrenula se.
Pred mnome stoji poznati plavokosi muškarac visokog stasa i širokih ramena. Njegove plave oči ne dolaze do izražaja zbog naočala koje je nabio na nos. Neobrijano lice čini ga drugačijim nego što ga se sjećam, ali nema sumnje da je to on.
"Tata", progovorim promuklim glasom. Čovjek raširi ruke i privuče me u zagrljaj. Poznati je miris ušao u moje nosnice. I ponovno osjetim da me okružuje sigurnost.
"Koliko je prošlo?" odvoji se od mene i skine naočale. Tek sada dobijem pogled na njegove oči boje oceana.
"Pet godina" , kratko kažem i nastavim promatrati poznato lice za koje sam mislila da mi je izblijedilo iz sjećanja u potpunosti.
"Puno se promijenilo u tih pet godina", prođe rukom kroz moju bujnu plavu kosu. "Žao mi je što nisam bio uz tebe kada ti je bilo najteže."
Modre oči počinju se mutiti poput oluje. Jedino što sam u njima mogla pročitati bila je krivica, krivio je sebe zbog mojeg poremećaja. Nekoliko je suza kliznulo niz njegovo lice dok me u tišini promatrao.
"U redu je", pročistim grlo zbog knedle koja mi se stvorila u njemu. Ne želim da sebe krivi zbog toga što sam se povukla u sebe i probudila u sebi strah od ljudi. "To je iza nas. Došla sam ovdje da se zabavimo, a ne da gledamo u prošlost."
"Imaš pravo Alex", nasmiješi se, a onda obriše suze. "Bože stvarno se ponašam kao neka curica."
"Ne tata. Pravi je muškarac onaj koji se ne boji pustiti suzu i priznati da je čovjek", zagrlim ga ponovno.
"Imaš pravo. Ne bih trebao cmizdriti. Ipak si došla ovdje uživati", kimne i prebaci mi jednu ruku preko ramena dok u drugu uzima moju putnu torbu.
"Jedva čekam da upoznaš ostatak društva", rekao je kada smo krenuli prema parkiralištu zračne luke. "Svi
te jedva čekaju upoznati."
"I ja njih", odvratim dok je poznati strah ponovno ispunjavao svaku stanicu u mojem tijelu.
Upoznati tatinu novu obitelj... nisam sigurna mogu li ja to.
"Imat ćeš i društvo. Celeste je tvojih godina, a Justin je godinu stariji. Siguran sam da ćete se odlično slagati", priča s radošću u glasu.
"Nadam se", kimnem sjedajući na suvozačko sjedalo njegovog auta. Tata je spremio moj kofer u prtljažnik i upalio auto.
Vrijeme je da upoznam nove ljude u tatinom životu...
* * *
Orlando je, malo reći, prekrasan. Obasut sunčevim zrakama, okružen prekrasnim pješčanim plažama koje smo prošli, sve je ljepše nego što sam zamišljala. Možda i neće biti ovdje ovako loše kao što sam mislila.
Tata je cijelim putem prepričavao svoje uspomene kada bismo prošli mjestima na kojima je boravio u danima svoje mladosti. Po njegovim pričama vodio je pustolovan život, ono za što ja nikada neću biti sposobna.
Uskoro smo potpuno napustili gradsku okolicu, zamijenjenu obiteljskim kućama. Ušli smo u suburbij koji su krasila velika obiteljska dvorišta s trijemovima, uredno posađenih sadnica na puteljcima. Kuće slične, a opet različite, građene od kvalitetnog bambusa po američkom stilu gradnje. Obiteljsko naselje kakvo Engleska nije nikad imala.
Tata parkira auto ispred jedne velike trokatnice. Ulovi me napetost čim se sjetim što me čeka iza tih vrata. Upoznat ću novu tatinu obitelj.
Primim se za trbuh kako bih svladala novu mučninu. Srećom, tata je izišao van i iz prtljažnika uzimao moje stvari pa nije uspio primjetiti moju naglu promjenu držanja.
"Alexandra sva moć je u tebi, samo je moraš spoznati. Ti si sama svoj najgori neprijatelj, ali i najbolji prijatelj. Ti biraš."
"Mogu ja to", ponavljala sam tiho, a onda duboko udahnula prije nego što sam skupila snage da izađem van.
Maknem ruku s trbuha kako tata ne bi ništa primjetio.
"Spremna?" upita me kada smo stali pred ulazna vrata. Kimnem s lažnim smiješkom.
Otvori vrata i krene unutra. Ja progutam slinu i krenem za njim.
Ušli smo u prostrani hodnik obučen u bijelu boju. Na jednom kraju nalaze se stepenice koje vode gore na kat, a na drugom kraju hodnik se sužava i vodio do novih vrata.
Tata ostavi moju prtljagu blizu malenog ormarića uza zid. "Kasnije ću ti odnijeti stvari gore u sobu. Sada bih prvo da upoznaš ostale."
Kimnem nijemo. Nemam uopće hrabrosti progovoriti s vlastitim ocem. Kako ću se onda ponašati prema ostalima?
"James? Jesi to ti?" progovori ženski glas iza onih vrata koja su se sada otvorila. Iza njih proviri zgodna žena kratke, ali bujne plave kose i blijede puti. Uputi upitan pogled prema tati, ali kada je vidjela mene, licem joj se raširio veliki osmijeh koji joj je otkrio bijele zube.
"Je li to Alexandra o kojoj toliko pričaš?" upita ga ne maknuvši pogled s mene.
"Da, ovo je moja jedinica Alex. Alex ovo je moja dugogodišnja djevojka i zaručnica Amanda", tata prebaci jednu svoju ruku oko mene i predstavi me svojoj zaručnici.
"James, još je ljepša nego što si mi pričao!" usklikne približivši nam se. Osjetim kako se crvenim. "Mila, drago mi je da te napokon upoznajem. Tvoj otac nije znao zatvoriti usta kada si ti bila u pitanju."
Pruži mi ruku koju sam rado prihvatila. Ovoga puta, uspjela sam potisnuti strah od ove neznankinje i uputila joj maleni smiješak. Zašto se nikada ne mogu normalno ponašati?
"Jesmo li zakasnili?" upita tata. Zahvalim mu u sebi što me spasio od ovoga sramoćenja.
"Ne, došli ste taman na vrijeme", kaže i okrene se. "Upravo smo postavili stol."
Tata me povede naprijed slijedeći Amandu. Uđemo u veliku prostoriju sačinjenu od dnevnog boravka, kuhinje i blagovaonice. Sve je uređeno po zadnjoj modi: kuhinja je visokog sjaja, ogromni stol može primiti i desetak ljudi, a naslonjači su obučeni u bijelu kožu. Bijele zidove krase razne umjetničke i obiteljske slike. Vanjski prozori otvaraju pogled na stražnje rasprostranjeno dvorište s terasom i olimpijskim bazenom. Ovakvom se luksuzu i raskoši nisam baš nadala.
"Mama da serviram juhu?" tek tada primjetim djevojku u dnu sobe kako me odmjerava znatiželjnim pogledom. Njezina duga smeđa kosa savršeno upotpunjava kontrast s blijedom puti, a prodorne smeđe oči odavaju samopouzdanost. Njezine oštre crte lica slične su Amandinim.
"Celeste, ovo je moja kćerka Alex", predstavi me tata jer sam ja opet izgubila dar govora. Djevojka se nasmiješi, a ja sam odmah zamijetila da ima isti osmijeh kao i njezina majka.
"Drago mi je", pruži mi ruku. "Ja sam Celeste. Nadam se da ćemo se odlično slagati."
Šutljivo joj pružim ruku i prisilim se svim snagama na još jedan osmijeh. U sebi sam vrištala od panike i straha koji me opet obuzeo. Okružena sam nepoznatim ljudima i privlačim njihovu pažnju.
Duboko progutam knedlu trudeći se ostati smirena koliko god je to bilo moguće. Ne želim dobiti napadaj već prvi dan ovdje. Tatina obitelj bi pomislila da sam neka čudakinja kojoj nedostaje nekoliko dasaka u glavi. Iako ni to nije daleko od istine.
Mislim, koliko teško bi trebalo biti prisliti se na jedan osmijeh? Ili na jednu riječ? To svatko normalan pa čak i oni najpovučeniji i sramežljivi ljudi mogu proizvesti. Samo meni to predstavlja problem kao da se radi o životu i smrti. Patetično.
Sjeli smo za stol, svatko udaljen i po nekoliko mjesta od drugoga. Celeste je sjela nasuprot mene i upiljila svoje znatiželjne oči u moje. Htjela sam potonuti u zemlju, jako duboko.
Moji uzaludni pokušaji da ostanem smirena nisu uspjevali. Stisnem nervozno šake kako ne bih počela vrištati. Osjećam kako mi znoj oblijeva tijelo.
Nemoj sada Alex, molim te.
"Gdje je Justin?" tata upita Amandu tako da je Celeste prebacila svoj pogled na naše roditelje.
"Nemam pojma. Ostavila sam mu milijun glasovnih poruka i zvala ga dvostruko više, ali uopće se ne javlja. Ne znam što ću s njim", Amanda odvrati potpuno drukčijim tonom glasa.
"Ne znaš što ćeš s kim?" začuje se nepoznati glas u prostoriji. Pred nama stoji dečko širih ramena i srednjeg stasa. Skine kapu sa svoje glave i prebaci plavu kosu na jednu stranu, a ja mu uspijem promotriti lice. Oštre, pravilne crte lica, iste prodorne smeđe oči kao Celeste i punije usnice kao Amanda.
"Gdje si ti do sada, Justine?" obrati mu se ljutito Amanda.
"Obećao sam ti da ću se pojaviti na večeri. Svoje sam obećanje ispunio tako da se nemaš pravo ljutiti na mene", odvrati joj drskim glasom.
"Zašto mi se nisi javljao? Ako ne to, zašto barem nisi poslao poruku da si dobro? Ja sam ovdje ludila od brige!"
"Ispraznila mi se baterija", slegne ramenima i zauzme mjesto pored Celeste. Tek kada je sjeo, njegove oči zamijetile su moje.
"Čija li si ti?" upita. Gleda me istim prodornim pogledom kao i njegova sestra što mi stvara još veću nelagodu koja se širi mojim tijelom.
"Justine!" ukori ga Amanda, ali on se ponaša kao da je ne čuje.
"Šta su ti odrezali jezik pa ne možeš govoriti ili?"
"Justine!"
"Moja kćer Alexandra", predstavi me tata umjesto mene po ne znam koji put danas i prekine moguću svađu između Amande i njezinog sina.
Koja neugodnost.
A sve zbog tebe Alex! Ne možeš se ni predstaviti bez straha da će te netko pojesti!
"Aha", kimne znajući o kome se radi. "Došla si na vjenčanje, zar ne?" upita, ovaj put ljubaznije nego prije.
Nijemo kimnem glavom nadajući se da ću skrenuti svoju pozornost sa sebe. Osjećam kao da ću svakoga trenutka početi vrištati i paničariti.
Na moju sreću, kada je shvatio da mu ne planiram odgovoriti, odmaknuo je svoj pogled. Večera je prošla u tišini i minute su se činile kao sati. Brojila sam svaku sekundu do trenutka kada ću se moći ustati sa stola i odjuriti u sobu koja mi je namijenjena. A onda ću se zatvoriti i više nikada neću izlaziti van od srama.
"Skoro sam te zaboravila pitati, jesi li dobio poziv?" Amanda prekine tišinu. Dignem pogled sa svoga tanjura jer je znatiželja pobjedila.
Bravo Alexandra Victoria Parker! Znaš biti znatiželjna, ali kada treba odgovoriti na jedno suvislo pitanje, odmah se pretvoriš u kipa.
"Jesam. Jutros", odgovori Justin nezainteresirano i nastavi jesti.
"Poziv?" moja je znatiželja bila jača ovoga puta. Svi su ostali zatečeni da djevojka, koja cijelu večer šuti, je progovorila na nekakvu sitnicu.
"Opa, pa ptičica umije govoriti", Justin me pogleda podrugljivo, toliko da sam požalila što sam ikada otvorila usta. Možda je ipak bolje da izigravam nijemu djevojku.
"Justine!" ukori ga oštro Amanda, na što on samo okrene očima. Onda se okrene prema meni. "Justin je dobio stipendiju na Oxfordu zahvaljujući tvome ocu. Na jesen ide studirati tamo medicinu."
Prebacim pogled na svojeg oca koji se smješkao. Ovo me malo dirnulo jer su se na Oxfordu upoznali moji roditelji. Mama je studirala jezike, a tata medicinu.
Tata ničim nije odavao da je otkrio moju agoniju. Skrenula sam pogled s njega kako bih izbacila bolne misli iz glave. Mama i tata su prošlost, tata voli Amandu koja nije loša osoba.
"Znači na jesen se seliš u London?" moja usta se ponovno otvore. Zanimljivo je kako sam tek sada našla hrabrosti, a svoje ime nisam mogla izgovoriti.
"Tako moja divna majka želi", kaže i bez da me pogleda. Krajičkom oka pogledam Amandu koja je na ovo odlučila ipak prešutiti.
Ostatak večeri proveli smo u tišini. Kada je večera završila popnem se s tatom na kat kako bi mi pokazao moju sobu. Nije bila ogromna, ali udobnost je bitnija od toga.
Ostavio je stvari na krevetu i okrenuo se prema meni. "Je li sve u redu Alex? Danas si bila prilično šutljiva na večeri?"
"Jesam", slažem. "Ulovila me samo trema, to je sve."
"Ako ikada budeš imala potrebu nešto mi reći, nemoj se ustručavati. Tvoj sam otac prije svega i stalo mi je do tebe", položi svoje ruke na moja ramena i privine me k sebi. "Nemaš pojma kako sam sretan što si ovdje."
"I ja sam sretna što sam s tobom", otisne jedan poljubac na moje čelo, a onda iziđe iz sobe. Koraci su utihnuli, a ja sam odjednom osjetila naglo olakšanje. Paniku i nervozu zamijenio je umor tako da se nisam ni otpakirala nego sam odmah legla na krevet.
Ovo je bio poprilično naporan dan.