Malo smo se bolje ogledali i vidjeli kako nekoliko „životinjica" bulji u nas. Mrzim kad netko bulji u mene, pogotovo ne neko tako velik! Laura je poskočila kad ih je ugledala, ali ja sam bio siguran da sam ih negdje već vidio... Ah, naravno, knjiga! Glava konjska, prednje noge konjske, ostatak tijela riblji... Biće koje živi uz vodu... Oh! Evo ga! Hipokamp! Opis mu odgovara potpuno! Da vidimo, imamo četiri ključa, znači da nam trebaju još dva. Do sad svaku životinju na koju smo naišli, trebali smo zaštititi zauzvrat za ključ. Znači, trebamo zaštititi hipokampuse, zauzvrat dobiti ključ i... Otići dalje? Pa... čini se jednostavno!
„Da ne duljimo, žuri nam se! Mi vas trebamo zaštititi, vi nama dati ključ i to je to?"-
„Da. Jednostavno zar ne!"- počeli su se svi smijati, a to mi je bilo smiješno pa sam se i ja!
„Što je tako smiješno?"- javila se Laura, moja mala pametnjakovićka!
„Mi vam možemo dati ključ veselja, ali ne možemo ako ga nema!"- i ponovo su prasnuli u smijeh!
„Kako ga ne bi bilo, kada smo našli izlaz iz prolaza, zar ne Laura?"- sumnjičavo sam ju pitao, ali znam kako ću razveseliti tog vječnog mrguda. Počeo sam je škakljati na što se ona nije mogla prestati smijati, a uz smijeh hipokampa bilo je stvarno bučno u... tunelu. Nazvat ćemo naš disko klub Tunel.
„Okej, okej, sretna sam, vesela sam...", pa je slijedio trenutak smijeha i nastavak riječi s osmijehom od uha do uha „Sad bi bilo dosta! Prestani!"
„Potvrdili ste svoje veselje! Evo vam ključ!"- primio sam ključ koji mi je predao, stavio ga oko vrata te smo Laura i ja izveli uobičajeni proces.
Proces mi je već postao vrlo dosadan! Jedina dobra stvar u njemu je ta što se Laura i ja držimo za ruke. Mislim, naravno, bili bi super kad bi na to mogao misliti, ali ne, ja se moram usredotočiti na životinje. Mnogo životinja. Ovog puta svaki je hipokamp dobio svoj omotač. Oko njihovog svijetloplavog tijela i modrog repa i peraja, stvorio se prozirni omotač s tamnoljubičastim obrubima. Bilo je naravno i ljepših omotača koje sam vidio, ali ne mogu svi biti prekrasni! Oni su pak bili oduševljeni što su zaštićeni, ali sad mi je na misao pala jedna um! Pardon, na um mi je upravo pala jedna misao! Evo, čim se sjetim nje odmah mi se sve promiješa u glavi! Ako nas je Zlo pronašla na početku naše misije i bacila nas sve u ovu provaliju, zašto ne bi ona mogla znati da smo živi, da napredujemo i slične stvari?
„Kamo da krenemo, na lijevu ili desnu stranu?"- mi smoinače došli kroz, moglo bi se reći srednji prolaz pošto je novi, a potok tekaoiz desne u lijevu stranu, naša tekućica se samo ulijevala u taj potok.
„Lijevu, zapravo, pratite samo smjer kretanja vode."- odgovorio mi je jedanhipokamp.
„A što na raskršćima?"-
„Nema ih. Koliko znam."-
„Uredu, hvala vam za oslobođenje, bok!"- uljudno smo im zahvalili Laura i ja.
„Bok!"-
________________________________________________________________
Evo, za svršetak praznika danas vam stiže još jedan nastavak, ovaj put s malo više opisa! Imate li kakve želje o poboljšanju slobodno recite! Komentirajte, glasajte, što god želite! :D