„Naravno! Već mi je bolje. Moramo čim prije pronaći sve životinje! Kratko sam ovdje, ali jedva čekam da se maknem"- bila je to moja izjava. Nevjerojatno! Početkom putovanja sam bio oduševljen, ako se ovo može nazvati putovanje, bolja riječ je misija!
Obišli smo jezero, livadu su ptice sredile... Ostaje nam šuma!
„Što ćemo pojesti? Ptice su sve požderale!"- bio sam jako gladan!
„Pogledaj u knjizi, možda ima koja biljka, a da nije jestiva. Ne bih se htjela otrovati!"-
„Hm... Nema ni jedna. Ali zar misliš da možemo preživjeti od nekakvih biljaka?"-
„Dobro si rekao, ne možemo. Moramo! Hajde, ostaje nam šuma, sigurno u njoj ima kakvih bobica."-
„Ili mitoloških životinja."- komentirao sam.
„Da, da, požurimo!"- požurivala je Laura.
Brzo smo složili pokrivače i spremili ih u torbu koju sam ovaj put ja nosio. Potrčali smo prema šumi, uglavnom pustoj jer je skoro sve lišće palo na tlo. Grane su bile usamljene, falilo im je toplog i vedrog ptičjeg pjeva, zlatom obasute im grane pomoću Sunčeve svijetlosti! Jurom smo stigli do najbližeg ulaza, najbliže staze. Bila je sva obdarena ogrtačem od lišća!
„Kamo sad?"- upitala je Laura.
„A hrana? Nema je nigdje!"- kad si gladan nisi svoj.
„Jedini nam je način da ubijemo neku nevinu životinju!"- tužno je govorila Laura.
„Ne, to ne možemo! Iskoristit ćemo želju! To nam jedino preostaje."- to nam je bila jedina mogućnost, htio sam zaštiti životinje, ali ne mogu kad sam gladan.
„Hajde! Primi me za ruku."- zatvorili smo oči i mislili smo na ribicu!
Mislima nam je prolazila Goldfish, zlatna riba zelenkastih očiju. Upitala nas je koja nam je želja: „Ovo je vaša druga želja, što želite da vam ispunim?"
„Želimo primiti dovoljno hrane za naš put."- izrekla je Laura, očito snalažljivija nego ja. Možda ju je baka doma trenirala.
„Zapamtite, imate još samo jednu želju! Dobro pazite kako ćete je iskoristiti!"- upozorila nas je Goldfish i nestala iz našeg uma!
Naša torba bila je teška! Bili su u njoj sendviči, voda i malo voća! Svaki je pojeo svoj sendvič, popio vodu i krenuli smo dalje. Šuma nije bila ništa posebno, kao i svaka druga, a najveća posebnost je bila ta da smo se vrtjeli u krug! Kada smo došli do određenog dijela pred nama su se stvorila nevidljiva vrata koja su nas opet odvela na početak šume. I tako tri-četiri puta!
„Ništa nije onako kako se čini!"- govorilo je nešto u nama. Sjetili smo se bakinih riječi, zažmirili i zamislili da šuma nije beskonačna, da vrata nisu nevidljiva... I nije se desilo ništa posebno. Šuma je i dalje bila beskonačna, a zlatna vrata su postala vidljiva! Ovaj put, kad smo znali gdje se nalaze, zaobišli smo ih! Šuma je postala kraća za nekoliko kilometara! Ubrzo smo pronašli izlaz iz te čudnovate šume! Stigli smo do maglovitog područja, a tlo je bilo bez trunke trave! Iz te sive magle prema nama je krenuo bijeli... Bio je bijel poput snijega! Oči su mu bile plave poput dvije kugle zemaljske! A tek rog! Bio je u duginim bojama!
_______________________________________________________________
TADAM! Stigao je novi nastavak u kojem vam nisam baš puno otkrila o životinjama, već više o slaganju Laure i Chrisa. Slijedeći nastavak će biti zanimljiviji, do tada razmišljajte o Nepoznatom bijelom... pišite ideje u komentare :D
POSVETE: nialls22baby
YOU ARE READING
Što je to gore tako moćno?
FantasyPreseljenje iz velikog grada u malu državicu. Pronalazak mitoloških životinja i istrebljenje Zla!
