-Eh, da... tako je to kad si najmlađi u kući, tj. stanu! Ne smiješ sam ni pogled usmjeriti prema izlozima! Da, naravno, vraćamo se iz Shopping-a! Oh kako ta riječ divno zvuči! Sutra je više neće biti, biti će samo male trgovine, hmm kineske? Vjerovatno! Zašto uopće moramo seliti? I još k tome u neko malo mjesto?! Zašto ne možemo ostati u gradu, Gradu Svijetla! New York je moj život, a ne tamo neka mala državica kojoj ni jezik ne znam?! Također, još uvijek ću morati živjeti sa dva daveža! I ne, nemojte misliti da me uhvatio pubertet, jedino ako je rani ili možda postoji neko čudo za desetogodišnjakinje koje bi objasnilo moje ponašanje? Očito ne... - razmišljala je ljuta Lucy u sebi.
-POLA SATA KASNIJE-
-Djeco, požurite! Ne smijemo zakasniti! - ponovo viče, tko drugi nego moja majka! -Samo da još stavim nekoliko stvarčica u kofer. - Javlja se jedan od moje starije braće, onaj najstariji koji uopće nije započeo spremanje. -Rođen spreman!- smireno odgovara srednji brat koji vozi svoj kofer prema našem boravku. -Našem boravku? Ah, dođe mi da zaplačem! Još samo dva sata i napustit ću ovo predivno mjesto, krasno!- -LUCY! Još samo tebe čekamo!- ponovo se javi draga mama, - Napokon si spremna! Jeste li ponijeli sve potrebno? Karte su kod mene, krećemo!
