Što je to gore tako moćno?

DVA PARA OČIJU

Kameni dvorac, ukrašen svim mogućim vrstama zelenila. Ispred njega travnata površina, a u njegovoj okolici veliko jezero. Ulaz u dvorište je zanimljiv! Gledamo se oči u oči, ali još uvijek mi je predaleko da ga dotaknem. Iza mene je trava, zelena poput proljeća. Ispred mene jedan drveni most ispod kojeg teče potok. Oko potoka su posađena stabla, vrbe. Njihove grane se njišu u ritmu kretanja tekućice.

„Stigli smo!"- izjavila je Laura i duboko izdahnula.
„Da... Ovo je najteži dio puta. Ali hajde, požurimo, da čim prije oslobodimo Vrhovnog!"-

Počeli smo se polako šuljati između grmlja. Začudo, ovaj dvorac nema nikakve straže, a tišina je kao da nema žive osobe u njemu. Napokon smo došli pred sami ulaz, pred drvena vrata oko kojih su se u luk rascvale crvene ruže. Primio sam kvaku i lagano je spustio prema dolje, nečujno. Vrata su se otvorila i ušli smo u raskošan bijeli hodnik. Stali smo na tamnoplavi tepih, bez ikakvih ukrasa. Pokraj nas su bila dva ormarića, bijela sa zlatnim ukrasima. Na svakom od njih stajala je jedna vaza u kojoj su bili buketi raznovrsnog cvijeća. Izgledalo je kao da ovdje ne živi zloban čovjek sa zlobnom djevojkom, već samo obična dvorska obitelj!

„Kamo sad, lijevo, desno ili naprijed?"- šapnuo sam Lauri u uho.
„Na kat, tamo su stepenice, ispred onih vrata s desne strane".- i ona je meni uzvratila šaptom.

Penjali smo se po stepenicama lagano, pazili na svaki korak da ne bude bučan. Čudno, zašto nema niti jednog jedino glasa? Stigli smo u raskošno predvorje! Crne sofe, stolići, zidovi obloženi sivim kamenjem, viseće plafonjere... Čista suprotnost vanjskom izgledu. Dok je vanjski izgled starinski ovaj je sav po zadnjim trendovima! S naše, ponovo desne strane, nalazile su se veoma široke stepenice, očito ulaz u sobe. Po tim sjajnim, bijelim stepenicama ležao je crveni tepih s različitim motivima kao ukras.

„Odvedite kraljicu u sobu, pozlilo joj je!"- dubok muški glas naređivao je ostalima.
„Dođi, moramo se sakriti."- povukao sam Lauru te smo oboje potrčali gore, prema spavaonicama. Sakrili smo se u jednu od soba, vjerojatno pogrešnu.

„Hajde, što ste tako spori, jedva čekam da oženim Zaru pa da vas sve otpustim! Imate sreće što vas još trpi!"- glas je još uvijek vikao.
„Oprostite, Vaša visosti Generale. Neće se ponoviti. Ali, ne bi li možda bilo bolje da je odvedemo na svjež zrak?"- javio se jedan slab glasić.
„Još jedna kriva riječ i letite van!"- proderao se, očito General, iz svega glasa.

Pošto smo definitivno pogriješili sobu za sakrivanje, jer je ovo očito bila Zarina soba, sakrili smo se u njen ormar, pun raznobojnih haljina. Ubrzo su dvojica mladića dotrčala u sobu i položila Zaru na krevet. Da, to je ona, osoba koja mi se ukazala u onoj rupi u koju me poslala, u onoj glupoj špilji. Trenutno je ležala sklopljenih očiju na krevetu. Kada su izašle sluge, General se polako došetao nje i pomilovao ju je po licu.

„Spavaj samo, milo moje! Neću ti to još dugo priuštiti!"- zlobno se nasmiješio i otišao.

Mene i Lauru su u ormaru dočekala dva para očiju. Laura, koja je pozorno gledala u njegove oči, osjetila je glavobolju. Iznesao sam je van iz ormara jer sama nije bila u mogućnosti. Zare se nije bilo potrebno bojati jer je očito da će spavati sve dok ju General ne probudi.

________________________________

Nastavak nije pretjerano dug, ali nisam imala niti volje pisati ga dalje. Željela sam postići da razmišljate o ta dva para očiju u ormaru, zanimaju me vaše ideje :D