Što je to gore tako moćno?

OTMIČAR

Iskreno, ne znam što sam mislio kad sam svima rekao da ću danas posjetiti Grace. Ja nju uopće ne poznam. Emma mi nikad nije previše govorila o njoj. Stvarno ne znam kako izgleda! Posjetit ću je tamo gdje je prije stanovala Emma, vjerojatno još uvijek tamo živi... Valjda. A možda je jednostavno pobjegla i sklonila se jer zna da ima neriješenih posla s Markom? Čudno što me to Emma nije pitala. Nisam je htio buditi, ionako je još bilo pet sati ujutro, ali ranoranilac sam! Zapravo, probudilo me neko šuškanje, ali sam mislio da Brad hrani miševe sirom. Ne, nisu miševi. Oni ne bi zatvorili vrata. Ili otvorili? Polako sam ustao sa kauča i šuljao se po kući kako bi čim prije neprimjetno došao do provalnika. Prvo sam morao obuti Bradove papuče s rozim zečevima da proizvodim manje zvukova. Laganim koracima prišuljao sam se iz boravka u hodnik, ali ništa! Nikog nije bilo. Dalje sam krenuo prema ulaznim vratima koja sam sigurno zaključao navečer, ali bila su otključana, štoviše, samo su bila pritvorena. Zatvorio sam ih i zaključao, a ključ sam pospremio u džep. Budalo! Uh, mogao sam prvo vani provjeriti ima li koga. Ionako nisam nikog čuo da bi se šetao po kući. Pa sam se opet vratio nazad do vrata, brzo trnuo ključ u bravu i otključao, zatim otvorio vrata i ponovo ih zaključao kako nitko ne bi mogao ući unutra, a ni izaći. Joj! Baterija! Svjetiljka! Mobitel! Bilo što da mi je sad tu! Nema ni mjeseca koji bi mi osvijetlio put. Samo malo, ovo je kao paljenje auta. To i je auto. Isti onaj kojim sam došao ovdje. Imao je upaljena svijetla... kretao se... netko je jurnjavom odlazio... Sam ili? Brzo sam pohitio u kuću i prvo sam se zabušio u vrata jer mi je tek onda došlo u glavu da prvo moram otključati vrata, pa sam ih opet zaključavao kad sam ušao i upalio sam svijetlo u hodniku. Nakon toga sam pohitio u Emminu sobu. Krevet je bio prazan. Spustila mi se suza za suzom na oku. Otišla je? Ili ju je netko oteo? Brzim rukopisom napisala je i ostavila mi neku poruku na krevetu na kojem je pisalo:

Baby I don't need no money
As long as I can feel the beat

Pusti mene, potraži Grac...

Očito ju je netko prekinuo u pisanju. Na krevetu je ostala njena najdraža kemijska ružičaste boje s crnim obrubima. Obrisao sam suze i otišao probuditi Brada kojega ni top ne bi mogao probuditi! Pokazao sam mu poruku.

„Što je?"- pitao je zijevajući i trljajući oči svojim velikim šakama.
„Emma je nestala."- rekao sam suzdržavajući potok suza. Sigurno je Mark tu imao svoje posle.
„Što?"- pokazao sam mu poruku.
„The Beat, hmm, ritam... Čemu ta poruka?"- ispitivao sam ga?
„Jel ti znaš uopće gdje živi ta... Grace?"-
„Pa zapravo, ne."-
„Tamo, blizu glazbene akademije, zapravo odmah pored nje ona visoka zgrada. Stanuje na trećem katu."-
„Onda žurim!"- već sam polako krenuo prema vratima kad me Brad zaustavio.
„Čekaj! A moje papuče?! Nećeš valjda u njima otići?"- ah da, samo bi mi još falilo da u zečevima hodam po New Yorku i to u šest ujutro, kada sav radni narod ide na posao!

Ostavio sam mu papuče i pojurio si obuti bijele starke. Jurnuo sam van i sjeo na motor, barem je on još uvijek bio na svom mjestu! Nisam ni stigao sve objasniti Bradu, što se sve desilo u dobrih pola sata. Ili manje? Definitivno manje, ali u mojoj glavi definitivno nije sve na mjestu!

***

Prije mjesec dana moj dom, sada jedan od najmrskijih gradova!

Moje prvo mišljenje kad sam došao u NY zvučalo je točno tako! Možda sam ga izgovorio i na glas. Polako se danilo, a u prometu je bila gužva. Trenutno sam čekao da na semaforu dođe zeleno svijetlo! To je već četvrti semafor na koji sam morao stati, očito su se okomili na mene! Daljnjom jurnjavom morao sam ipak usporiti jer je išla kolona policajaca, kamo, stvarno me nije briga! Glazbena akademija, glazbena akademija... Pa gdje je?! Da, znam, upravo sam prošao kraj nje. Još mi je i velikim natpisom pisalo GLAZBENA AKADEMIJA, Škola za sve talentirane ili koji će to tek postati! Moram sam ići do slijedećeg raskrižja kako bih se okrenuo. Kada sam napokon došao do visoke zgrade, imala je sigurno oko sedam, osam katova. Pretpostavljam da su u njoj uglavnom stanovali uglavnom glazbenici. Razna prezimena su pisala na malenoj pločici pa sad ti znaj koje je od Grace. Nisam ni znao kako se preziva! Kliknuo sam na pločicu s prezimenom Willson, tako se barem preziva Emma pa je možda to taj stan, ako je ona još prekjučer živjela tamo. Pogodak! Vrata mi je otvorila jedna djevojka kratke crne kose. Bila je u vrućim traper hlačicama i običnoj potkošulji. Nije me ni pozdravila, samo je gledala u mene, doslovno buljila!

______________________________________

Mislim da sam vam se odužila dužim nastavkom? ;)

Cijelog sam napisala danas, jučer navečer sam još bila pod dojmom Harry Pottera, ili bolje rečeno spisateljice J.K. Rowling koja je odlično napisala taj roman! Zapravo, romane.
No, nećemo sad o njemu iako bih mogla :D
U ovom nastavku više opisujem i pokušavam vam prikazati događaje. Znam da je radnja trenutno dosta smještena u New Yorku, ali moram vam reći što će se na kraju desiti s Leom i Emmom. Hoće i Leo vratiti Emmu od otmičara? Ili?
U kasnijim nastavcima ponovo ću se vratiti na Chrisa i Lauru te tako polako dovršavati prvi dio priče. Drugi će biti još zapetljaniji, samo vam to mogu reći! :D

UŽIVAJTE!

~pjesma prikazuje isječak riječi koje je Emma napisala na papiru.~