Bal

(3 dio)

Konačna odluka

Vuklo me je sve jače I jače, idalje su mi oči bile zatvorene, samo sam čula glasove, neke čudne glasove koji su nekada bili jači a nekada su se jedva čuli.Kao da je bitka između mraka I svjetla završena, kao da me sila koja je uspjela pobjediti vuče sa sobom. Svjetlo ili mrak, ko je prevladao u ovoj noćnoj mori?

... Stvarnost, ipak je moj tata bio u pravu moj um  se sa mnom poigravao. Ja sam svo vrijeme bila u stvarnosti, samo se moja druga, mračna strana poigrala sa mnom. Ne znam kako da je zaustavim ? Od onog bala, od onog prokletog dana sam se promijenila, bol,patnja I tuga su me uništili. Nekada kao da sam tjelom prisutna na ovom svijetu a duhom negdje drugo, na nekoj nepoznatoj mračnoj planeti koja prijeti da zavlada I potpuno uništi svjetlost...

Osjećam  da mi se neko približava, polako se okrećem, nije valjda da mi se ponovo dešava, jedva sam uspjela da se povratim zar opet moram proživljavati isto?

"Ne, ne" ! -  glasno sam govorila.

... "Matilda, nemoj se bojati ja sam" - neko me  lagano dotakao bojeći se da me potpuno ne preplaši.

Okrenula sam se, ugledala sam svoju majku. Ovaj put nije plakala,nekako se uspjela suzdržati. Sigurno ne želi da ju vidim kako plače, zna da bi me to pogodilo I da bi možda ponovo poludjela . Ja sam po prirodi jako osjećajna, I sve teško  prihvatam. Koliko god da sam osjećajna, smrt mog oca je u meni probudila još nešto, neku silu koja me stalno tjera da budem izvan sebe.

Dan za danom su prolazili, a smrt mog oca kao da je zaboravljena, kao da su svi bili uz njega samo kada su imali neku korist, ta misao me je proganjala i polako me navodila na želju za osvetom. Osoba koja ga je ubila nije pronadjena, ta kukavička osoba koja se usudila ubiti moga oca je još na slobodi.Ne mogu  ležati ovdje skrštenih ruku, mozda sam u lošem stanju, znam da me moja druga strana navodi na osvetu ali ne želim dozvoliti da ubica prođe nekažnjeno...

Očeva smrt kao da mi je bila jedina slika u glavi, samo sam vidjela njega kako leži na podu a oko njega ogromna lokva krvi, dok ubica mirno odlazi sa mjesta nesreće sa toliko samouvjerenosti da ta osoba nema nimalo ljudskosti u sebi.

Misli da se izvukao, ali ja mu to neću dozvoliti. Moja želja za osvetom je bila toliko velika da osjećam kao da me tama potpuno obuzima. Smijala sam se, toliko glasno da su me svi mogli čuti. To nije bio običan smijeh, to je bio smijeh koji nagovještava da tek sada počinje igra, igra koja će doći glave svima koji mi stanu na putu. Jedino me smrt osobe koja je ubila moga oca, može smiriti I nahraniti mi dušu u ovom trenutku, bolna I užasna smrt...

Sledece večeri, kao da je došlo vrijeme da krenem na put, put pun prepreka koje će me možda koštati života, ali odlučna sam u namjeri I neću posustati kod prvog problema.

Kao što je moj otac govorio ako kreneš na tezak put ne dozvoli da te prva prepreka zaustavi u namjeri.

"Osvetiću te tata, to ti obećam I kunem ti se svojim životom da će taj prokletnik platiti za ono što ti je učinio " - odlučno sam govorila.