20.

3.7K 207 27
                                    

ZOI

"Molim?"

Zbunjeno sam gledala u onog doktora, jednostavno ne shvatajući da li se on to šali sa mnom. Nisam mogla biti trudna, jednostavno nisam; ne sada. 

"Po ovome, trudni ste oko dva meseca...", rekao je zagledan u papire koje je držao u rukama.

"Ovo je neka grešla, želim ponovljene nalaze", kratko sam rekla, ne usuđujući se da pogledam u svog dečka koji je bio pored mene.

"Gospođice, veoma su male šanse za to, ali mogu Vam preporučiti konsultacije sa ginekologom, brže ćete biti sigurni", bio je strogo profesionalan.

Osetila sam Teodorovu ruku na svojoj, ali i dalje nisam želela da ga pogledam. Šta bih uopšte mogla da mu kažem? Izvini, ali sigurna sam da je sve ovo jedan veliki nesporazum...?

Isprepletao je prste sa mojima i osećala njegov pogled na sebi, ali on ipak nije ništa rekao. Ne želim ovo da prihvatim ni kao mogućnost, jer ni jedno od nas nije spremno na tako veliku obavezu kao što je dete. Teodor ima velike ambicije za svoju karijeru, a ja sa profesorkom karijerom koja je na samom početku i borbom za starateljstvo nikako ne mogu biti majka.

Osetila sam suze kako mi se nakupljaju u očima i zagledala sam se u jednu tačku na zidu kako im ne bih dopustila da poteku. Zaboga, zašto uopšte plačem?

"Zoi... Šta želiš da učinimo?", Teodor je prvi prekinuo tišinu koja je nastala.

"Zovi nekoga sa ginekologije, ja nisam trudna..."

Usudila sam se da ga pogledam i videla sam iznenađenost na njegovom licu, koju je vešto pokušavao da prikrije toplim osmehom i smirenim glasom. Klimnuo je glavom na moje reči i uzeo telefon, brzo otkucavši nešto na njemu.

"Mislim da je najbolje da Vas ostavim da nasamo razgovarate, moj posao je ovde završen", doktor nam se blago osmehnuo pre nego što je izašao iz Teodorove kancelarije.

"Smiri se i reci mi kada si imala poslednji ciklus."

"Pre oko mesec dana, što znači da nikako ne mogu biti trudna dva meseca."

Teodorov telefon je zazvonio i on se odmah javio, a ja sam se isključila; preispitujući i najmanje šanse da ovo bude tačno, ali po mojim proračunima ovo nikako nije moglo biti istinito.

"Velika je gužva danas, imaš li problem sa tim da ti Nikolas uradi ultrazvuk ili želiš da ipak sačekamo nekog drugog?"

"Samo želim da završim sa ovime i odem kući."

"Kako god želiš."

"Teodore, želim da znaš da sam ja ubeđena da je sve ovo jedna velika greška i žao mi je..."

"Ne želim više da te čujem da mi se izvinjavaš bez razloga. Šta god da se desi obećao sam ti da ću biti pored tebe i podržavati te. Sačekaćemo Nikolasa da uradi ultrazvuk i  nakon toga ćemo videti šta dalje..."

"Nemamo mi šta da razmišljamo, jer ja nisam trudna." 

Prekinula sam ga, jer nisam uopšte želela da ga čujem kako izgovara tu suludu mogućnost.

"Zoi, razumem da si trenutno nervozna i zabrinuta, jer je ovo iznenađenje za oboje. Nemoj da paničiš, šta god da je u pitanju, snaći ćemo se."

Ne znam kako sam izdržala narednih petnaest minuta, jer sve što sam slušala bilo je ubeđivanje mog dečka da će sve biti baš onako kako treba da bude i da nemam zbog čega da brinem. Znala sam da je pokušavao da ostane pozitivan i veseo samo zbog mene, jer istini za volju, da je on paničio ne znam šta bi se dogodilo sa nama. On se trudio da bude moj oslonac i podrška, iako je bio jednako prestravljen kao ja i to mi je mnogo značilo.

Još jedan srećan kraj 🔚Opowieści tętniące życiem. Odkryj je teraz