#2 Poslije dodira [✔]

9. Do svitanja

Strah pomješano uzbuđenjem. Ikome poznat taj osjećaj? Mislila sam da sa svojih devetnaest godina nikada neću osjetiti baš toliku količinu uzbuđenja kao sad dok me njegove sive oči vrebaju na razdaljini od jednog koraka.

Ne uspijem ni pomjeriti se, a on me grabi svojih muškastim rukama oko struka i povuče me svojim usnama u grub poljubac. Njegova trodnevna brada me bockala i dražila usne dok je jezikom prelazio po površini usana. Drhtala sam dok me ljubio sa takvom dozom posesivnosti i dominacije.

Zatvorio je vrata za sobom nastavljajući me ljubiti, a onda me podiže sa poda na šta ja refleksno postavljam noge oko njegovog torza.

"Rekao sam ti da mi ne testiraš strpljenje", njegov glas je bio poprilično tih, ali izuzetno grub dok je dražio površinu mojih usana. Velikim koracima je stigao do kauča gdje me polegne. Noge mi se tresu, usna podrhtava, srce luđački brzo kuca i jedino čega sam svjesna jeste njegove težine i male okrutine na mom trbuhu.

"Dominik nismo sami", uspijem progovoriti što od panike, što od straha, što od uzbuđenja, ali i želje za njim.

"Znam, neću ništa uraditi", pomrmlja i ponovo me poljubi, pa se podigne i ostavi me u očaju. Podignem se i ja u sjedeći položaj namještajući svoju kosu ponovo u prvobitni pokušaj-ili sam to barem pokušavala.

Dominik se prigušljivo smijao.

"Prestani", procjedim kroz zube što izazove sa njegove strane još veći osmijeh na licu.

"Ne mogu, previše si mi simpatična."

"Divno, zaista", odvratim sarkastično. Prekine me poljupcem, ovoga puta mi ujedajući jezik. Ciknem tiho na taj iznenadi potez i šokirano ga gledam.

"Rekao sam ti otkinuti jezik zbog tvog pričanja."

"Ti si lud", odvratim i prekrižim ruke u namjeri da izgledam ljuto, ali jedan njegov nasmiješeni pogled i već sam zaboravila razlog zbog kojeg se ikako ljutim.

"Jesam ja možda lud, ali tebi se to dopada."

Ostatak te noći smo proveli u izležavanju, ostao je sve do jutra. Pričali smo, mazili se i dali jedno drugom priliku da se upoznamo međusobno.

Ispitivao me o svemu. Ja sam mu otvoreno odgovarala na svako pitanje. Pričala sam mu o svom djetinjstvu, o tome kako sam bila u domu, kako su me roditelji napustili i da ni dan danas ne znam ko su ni zašto su me ostavili. Otvorila sam mu srce kao nikom do tada, rekla mu o svom gnjevu, tuzi i bijesu jer me zadesila takva sudbina, ali pritome sam neizmjerno zahvalna što sam dobila divnu porodicu koja je ipak gledala na mene kao na vlasitito dijete i svoju krv.

Dominik me u tišini slušao pritom mi mrseći pramen kose i nježnim pokretima se igrajući mojim prstima u svome dlanu.

Bilo mi je teško isprva sve mu ispričati, ali njegova blizina i dodiri te način na koji mi je pružao potporu bez da je uopšte i riječi prozborio dali su mi snagu i dozu hrabrosti.

On mi je u suprotnome pričao također o svojoj prošlosti. Naizgled je imao normalan život, divnu porodicu, mlađeg brata i dobro društvo, ali mu se onda desilo nešto tragično što mu je život učinio noćnom morom. Nije mi rekao koji je tačan razlog, nije želio da ova noć bude sva u depresivnom raspoloženju, ali mi je obećao ispričati jednom prilikom. Ispoštovala sam njegovu želju.

Tamo oko šest sati jutra se odlučio otići. Nije oka sklopio kao ni ja, ali jedina pozitivna strana je ta što je on treća smjena pa može odspavati barem malo. Otpratila sam ga do vrata, poljubila i onda kada je izašao ponovo se vratila na kauč i zaspala gubeći pojam o vremenu, čulo vida, dodira i sluha te se upustila u svijet snova sanjajući svog doktora.

A/N

Preostaju nam još 5 poglavlja i završavamo sa ovim pričom. Potrudit ću se sad stvarno da ih napišem do iduće sedmice kako bih se mogla posvetiti i preostalim pričama koje imam u pripremi.

Hvala vam što vjerno čekate nastavak unatoč tome što nisu sad redovni.

Volim vas 💞