#2 Poslije dodira [✔]

2. Sudbina

Osjetim dodire po rukama i bockanje zbog kojih se otrgnem iz svoga sna. Par sekundi nakon što sam se razbudila shvatim da je ponovo u sobi bio doktor. Stojao je iznova pored kreveta ovoga puta mi dirajući ogrebotine na rukama i modrice koje su sad bile tamno-ljubičaste.

"Ah, probudila si se", pogleda me na kratko i ponovo se vrati papirima koje je držao u rukama zapisujući nešto.

"Da, probudili ste me", odvratim i uspravim se na krevetu koliko mi moja ugipsana noga dozvoljava.

"Sada će još malo biti večera, tako da mislim da je dobro što sam te probudio."

"Hvala", frknem i potrljam se po očima. Par sekundi me posmatrao u tišini i onda kimnuo glavom još nešto zapisujući.

"Poslije večere će doći sestrice, donijet će ti jednu mast koju ćeš svako jutro i svaku noć mazati po ogrebotinama i modricama da brže se izliječe. A što se ostalog tiče ne mogu ništa da preporučim, trebat će vrijeme da svoje učini", glas mu je bio profesionalan, glasno i jasno objašnjavajući onako kako se od svakog doktora zahtjeva.

"U redu", je jedino što mi padne na um da odgovorim. Željela sam kući, ali nisam mogla jer sam se našla u gadnoj situaciji. Iritira me ta činjenica jako.

"Moram sad ići, sutra ujutro dolazim ponovo poslije doručka da te pregledam", još jednom mi uputi svoj srebrenkasti pogled i ja klimnem glavom brzo i otpratim ga do vrata.

Ponovo sam sama.

Gadna je to stvar kada nemaš nikoga u sobi. Još je gadnije to što je ova soba samo za jednu osobu namjenjena, ali je barem ličila na nešto.

Krevet je bio udoban i od drveta, nisu bili oni prepoznatljivi željezni kreveti kao u svakim bolnicama, pod je obložen bijelim pločicama uklopljeni zidom. Preko puta moga kreveta je na zidu obješen manji televizor, a pored moje lijeve strane noćni ormarić. Na njemu su moje knjige, laptop i mobitel, a u ladici je bio daljinski.

Veliki prozori su mi dali priliku da posmatram nebo puno zvijezda koje me smirivalo. Bilo je oko pola devet, ali je već poprilično mračno.

U sobu ulazi jedna sestra noseći mi tacnu sa hranom. Tanjir sa kuhanim fileom od pileta, kuhani grašak i slatki krompirići. Bez kruha, bez začina, ali se dalo jesti. Uz to čaša vode koju sam ispila.

Nakon večere su kao što je doktor rekao došle sestrice koje su mi donijele mast. Pomogle su mi i namazali mjesta do kojih ja nisam mogla doći. Moje lice na svu sreću je imalo samo jednu ogrebotinu sa strane kod čela što me obradovalo.

Nakon toga su i one otišle.

Uzela sam telefon i odlučila da nazovem Lunu, vjerujem kako je večeras ponovo previše zauzeta sa čuvanjem svoga mlađeg brata.

Zvonilo je par puta, a onda se javila.

"Hej živa si", njen veseli glas mi podiže raspoloženje.

"Hej, preživjela sam."

"Pa kako se sad osjećaš?"

"Prilično dobro, malo me vrat boli, ali proći će."

"Vidjet ću da te sutra posjetim tako da budi spremna da tr gnjavim."

"Jaoj, evo već se pripremam da pobjegnem iz bolnice", kažem šaljivo i obe se nasmijemo.

"Ne možeš, noga ti je u gipsu."

"Ne podsjećaj me", jauknem mučno.

"Nije kao da ti ni sama ne vidiš svoju nogu pred nosom u gipsu."

"To jeste, svejedno ne treba me se još dodatno podsjećati."

Pričale smo dobrih sat vremena. Ona o svome napornom bratu i tome kako je jedan njezin susjed užasno nervira sa prankovima koje joj namješta. Smijala sam se tome i uživala slušati njene dugodovštine, uspijem skrenuti svoje misli sa slomljene noge i toga da ću morati još par dana ostati u bolnici pa mi bude dosta lakše.

Nakon što završim poziv sa njom odlažem mobitel na stolić i pogledam ponovno prema prozoru. Jedan avion sporo se pomiče i poželim znati gdje ide. Prema svemu sudeći ide prema Španiji, al možda ide i svjernu Afriku?

Kako bih voljela da sam u njemu sad, bez obzira gdje ide. Ponekad samo želim da sam daleko od Miamia, daleko od ovih ljudi i od ovog života kojeg živim. Da sam u Madridu bila bih djevojka u cvijetnim haljina koja svaku noć na terasi sa pogledom na centar zalijeva svoje crvene ruže. Da sam u Veneciji odlazila bi svako jutro se prošetati kraj drvenih čamaca noseći drvenu korpu kako bih uzela na pijaci svježe voće i povrće.

Da sam samo negdje...imala bih drugačiji život i način kako da živim, umjesto toga ležim u bolničkoj sobi sa nogom u gipsu i ogrebotinama po skoro čitavom tijelu.

Ali valjda je tako trebalo da bude, moram se pomiriti time jer mi ne pomaže da se nerviram zbog toga što se već dogodilo. Da sam možda ustala ranije ne bih ovdje bila, stvar je subine vjerujem.

Sa tim pretjeranim razmišljanjem odlazim u svijet snova ostavljajući sva ta pitanja za sutradašnji dan.