#2 Poslije dodira [✔]

3. Lukavi pogled

Voljela sam ustati ujutro bez obaveza i napraviti sebi kafu te otići na balkon se opuštati.

U bolnici na bolničkome krevetu imaš i isuviše slobodnog vremena, ali nažalost ne i šolju kafe i balkon gdje bi mogao da se opustiš.

Mislim da se niko u bolnici opustiti ne može.

Ujutro su došle sestrice baš onako kako je doktor rekao i namazali mi mast po ogrebotinama i flekama. Kasnije je došao i doručak-jaja na oku, zelena salata i parče kruha. Uz to i obavezno šoljica čaja.

Moram prije posjete poslati Luni poruku da mi donese hranu, ovo nešto na tanjiru mi nije nalik hrani. Pojela sam nabrzaka hranu i onda uzela telefon i otkucala tako Luni poruku ponovo ga odloživši na noćni stol.

Još četiri dana u bolnici i onda mogu napokon kući.

Vrata sobe se otvaraju i na njima se pojavi on, kao po običaju u bijelom odjelu, bilješkama u ruci i uređenom kosom dok je pogled bio fiksiran na bilješku.

"Dobro jutro", kaže kada konačno prebaci pogled na mene i rubom usana mi se osmijehne. Nekako mi se pojavi čudan osjećaj na dnu stomaka zbog tog naizgled običnog gesta. Uzvratim mu jedan slabašan osmijeh i odvratim sa jednim "jutro".

Stao je pored mene i ponovo sjeo na stolicu. Svojom rukom uzima moj lijevi dlani pažljivo gleda u modrice i male rane, vršcima prstiju prolazi po svakoj, a onda to uradi i sa drugom rukom. Ne mogu svoje tijelo odvratiti od toga da drhti i da je naježi svaki put kada me dodiruje i izluđuje me ta spozaja. Kada skloni ruke pogleda me u oči.

Sivi pogled je bio svjež i čist, usne su mu u ravnoj crti dok je obrve lagano podignuo.

"Hladno vam je?"

Zbunjeno ga gledam zbog tog pitanja, a onda mi odzvanja u glavi da je to zbog mojih reagovanja.

"Malo, da", slažem istog trena i bez treptaja. Ne želim da pomisli nešto krivo, još manje bih voljela da ova situacija postane neugodna za mene, a i za njega.
Kimao je lagano glavom još uvijek ne sklanjajući pogled koji je ovoga puta bio lukav, a to me zabrinjavalo.

"Trebao bih te danas voditi na snimak lijevog koljena."

"Zašto?"

Umjesto odgovara sklonuo je prekrivač sa moje lijeve noge koja je bila cijela i bez gipsa. Na sebi sam imala pidžamu, pa je zavrne sve do iznad koljena. Vrhovima prstiju pri tome ostavlja pernaste dodire po mojoj koži i time me golicaju i tjeraju na sitni vatromet na dnu stomaka.

Onda je uzeo zglob moje noge sa jednom rukom dok je drugom držao koljeno. Krenuo je da savija nogu, ali osjetim momentalno jednu sitnu bol. Složim grimasu.

"Zato", kaže i pusti mi nogu, ponovo vrati pidžamu kako je bila i pokrije me dekom.

"Kada idemo?"

"Odmah sad."

~~~

U invalidskim kolicima me doktor na čijoj sam uniformi pročitala ime Dominik vozio hodnicima prostrane bolnice.

Ne znam koliko smo se vozili, možda jednu deset minuta kada smo došli u drugoj zgradi bolnice. Unutra me odveo prema liftu u kojem smo ušli, a onda krenuli na četvrti kat.

Nismo puno komunicirali. Zapravo, nismo imali ni posebno o čemu ni da komuniciramo pa stoga i šutim gledajući tupo u pod.

Vrata lifta se otvaraju i ponovo me vozi dok ne dođemo do sobe u kojoj je bio krevet, pored njega stolica i zaslon za ultrazvuk. Smjesti me kraj kreveta i svojim snažnim rukama me obujmi ispod ruku i podiže, na sekundu me prislanja sebi na prsa dok me prebacivao nježno na krevet i polegao me.

"Hoćeš ti zavrnuti pidžamu ili ipak ja?" Upita me dok je sjeo za stolicom i bude mi neugodno jer je očigledno da čeka. Porumenjena se sagnem prema nozi i podignem pidžamu dok je on uzeo gel i namazao po koljenu. Hladni sloj me iznenadi na sekundu, a već u sljedećem trenutku osjetim kako prislanja spravu za ultrazvuk.

Skoncentrisan gleda u ekran i time mi pruži priliku da ga pravo i besramno odmjerim.

Duge trepavice su mu lagano uvijene, guste crne obrve uvijene i oči stisnute. Imao je punašne ružičaste usne, a oči da ne govorim. Sive oči su bile izazovne i mistične, u nekim trenucima pomisliš da su u potpunosti crne i pune požude-takve su barem bile onaj dan kada nisam uspjela držati jezik za zubima. U drugim su vedre, svejedno zadržavajući dozu misterije.

O tijelu ne bih da pričam. Bojim se krenuti odmjeravati, a da tad ne uspijem da se suzdržim. Imao je lijepo građeno tijelo i razvijeno, a kakvo je tek bez odjeće...

"Nema ništa na ultrazvuku sumnjivo", trgne me njegov glas i sretnem njegov pogled.

Ne znam šta je gore-to što me uhvatio kako ga odmjeravam ili to što ni sad ne mogu prestati da odmjeravam njegove crte lica i punašne usne koje su stisnute u ravnu crtu.

"To je dobro", uspijem odgovoriti.

"Jeste, vjerovatno je samo nateklo i suzbijeno sa jedne strane, ali trebalo bi proći za par dana."

Uz neugodnu tišinu me ponovo podiže nakon što obrišem koljeno od gela i sjednem na kolica.

Ne mogu da je primjetim kako me gledao oprezno i isuviše...na način na kojem se osjećam izloženom.

A/N

Well...ovo je počelo biti alarmantno 😏