Zatočena ( UREĐUJE SE)

Njegovo medvjeđe tijelo ide protiv tijela srne

"Idi se otuširaj" - legao je do mene još uvijek uzdišući te mi dodao svoju majicu da ju obučem nakon tuširanja.

Samo tako, popuno gola sam se ustala i krenula do kupaone ignorirajući njegov pogled koji šara mojim tijelom. Ušla sam pod hladan tuš ali ni te hladne kapljice vode nisu ublažile bol, nisu dopustile da se moje tijelo nakon svega ovog bar malo odmori. Moj pogled je i dalje bio prazan, pun boli dok bez imalo volje stavljam šampon po svom tijelu.

Zar mu nije žao? Bar malo? Cura koja je 10 puta manja, krhkija, slabija čak osjetljivija, da nanosi ovakvu bol? Kako udarcima ruke, biča tako i sexom, grubim jakim sexom koje malo tijelo teško podnese.

Saprala sam tijelo te izašla iz tuša i svoje tijelo laganim pokretima obrisala ručnikom. Navlačim njegovu majicu te oblačim samo donji dio veša ni ne želeći se pogledati u odgledalo.

Ali ipak sam odlučila i sve što sam vidjela je umornu, slomljenu djevojku kojoj misli lete samo k jednom pitanju. Zašto ja?

Modrica koja je bila na mom licu je potpuno nestala, na izgled ne izgledam umorno i iscrpljeno, povrijeđeno ali oči, oči odaju sve. Onaj sjaj u mojim očima je nestao kada je prvi put digao ruku na mene, kada je prvu put odlučio da njegovo medvjeđe tijelo ide protiv tijela srne. Napokon sam izišla iz kupaone i samo legla u krevet u nadi da zaspim odmah.

LIAM P. O. V

Bez ijednog pogleda samo je legla u krevet i okrenula mi leđa.

Jesam ju povrijedio? Jesam. Je li marim za to? Pa i ne baš.

Njeno tijelo koje se trese ispod pokrivača kako od boli tako od straha, privukao sam ga k sebi. Svoju ruku nadvio oko njenog struka i još jače ju privukao uz svoja prsa, na što se ona okrenula ovaj put tijelom prema meni i svoj pogled uputila pravo u moje oči.

"Zašto mora biti ovako" - spustila je svoju glavu i naslonila ju nesigurno na moja prsa bojeći se mene ali u isto vrijeme pronalazeći utjehu u meni.

A odgovor na pitanje? Ni sam nisam znao dati odgovor. Uvijek je bilo tako i kao dijete to pitanje se i meni stalno vrtilo po glavi. Vraćajući svoje misli u djetinjstvo i prisjećajući se svega što mi se desilo ni tada nisam znao odgovor na pitanje kao ni sada. Jednostavno, mora biti tako. Ovo je sve što sam gledao čitav svoj život, ovako sam naučen. Da nikad ne pokazujem slabu stranu i da ne dopustim nikom da dopre do mene kako psihički tako i fizički. I tog jednog dana, sa samo 18 godina, odlučio sam stvari uzet u svoje ruke. I sve ono što su mi ljudi, ološi napravili ja ću raditi, ja ću biti taj koji ima moć. A moja vjera u ljude kao i u samog sebe je davno nestala...

"Spavaj djevojčice" rekao sam ne dajući joj odgovor na postavljeno pitanje i samo zaklopio oči i dalje grleći to malo stvorenje.

Je li ju volim? Ne. Je li mi stalo do nje? Pa i ne baš, nakon svake boli koju joj nanesem odjećam malu dozu krivnje ali to ubrzo potisnem. Hoću li i dalje nastaviti s ovim? Da, sve dok mi netko ne dokaže da ne bi trebalo tako biti.

I evo ga... Rekla sam do kraja tjedna 2 nastavka, ovaj ide sad a predvečer ide još jedan.

Šta vi mislite, hoće li Anna biti baš ta koja će mu dokazati da ne bi trebalo ovako biti?

Nadam se da uživate u priči i da vam se sviđa, odlučila sam malo dužu priču napraviti ne od 20 nastavaka pa da završi... ni meni nije drago vidjet priču od kratko nastavka koja je završena iz razloga što se sve brzo izdogađa.

Bit če dosta zapleta, raspleta ali želim da sve ide svojim tokom i malo po malo.

I još jednom hvala puno za ovako puno čitatelja na priči, nisam se nikad nadala ovako velikom broju 😍💞